Zašto trčati utrku Wings For Life Worl Run u Zadru? Jer pomažete da oni koji ne mogu jednog dana ipak mogu. Neka vas inspirira priča Maje Blažević, novinarka portala Nove tv.
Njezinu priču prenosimo s portala Nove tv.
Ja sam Maja Blažević. Na popisu mojih funkcija zadnjih 30 godina
našlo se njih koliko hoćeš, ali one koje su uvijek tu su kći,
starija sestra, prijateljica i po diplomi novinarka.
Ono čime se u dosadašnjem životu ne mogu pohvaliti jest da sam
ostavila preveliki ili bolje rečeno bilo kakav trag u nekom
sportu, ni u onim najmanjim školskim, pa čak ni razrednim
krugovima.
Sjećam se tek rijetkih uspješnih epizoda u graničaru i nekakvog
kratkog pokušaja da postanem odbojkašica, ali sve se na kraju
svelo na dvojku iz tjelesnog, osim onu jednu godinu kad sam
slomila nogu, pa odgovarala usmeno i, na veliku žalost profesora
Karla, zaradila peticu.
I iako nisam izgradila sportsku karijeru, izgradila sam s
godinama čvrsto uvjerenje da se sve u životu događa s
razlogom, koji je nekad lakše, a nekad teže shvatljiv.
Nakupilo se tako u mojih 30 godina života mnogo sasvim jasnih
situacija i nekoliko onih za koje još uvijek nisam sigurna da sam
im pronašla razloge, ali trudim se i dalje. Jedna je od takvih
težih ona iz travnja 2002. godine, kada je moj tata nakon teške
prometne nesreće na popis svojih “titula” dodao i onu
“paraplegičar”.
I da je nakon toga odlučio da će se zatvoriti u kuću, biti
depresivan, ljut, kukati, vrištati ne bih mu mogla zamjeriti. Jer
kako to nekome zamjeriti.
Ali moj Josip nije takav. Kad je postao svjestan situacije i
posložio novi život, postao je borac za svoja prava, za prava
svih onih sličnih njemu, bolna točka svakog građevinara koji mu
se našao na putu, a da nije poštivao pravila i zakone. Čovjek
koji kad god stigne, podiže svijest o svemu onome s čim se bore
osobe s invaliditetom.
I tako se, sigurno s razlogom, na njegovu novom putu, koji sada
broji punih 16 godina, 2014. pojavila i utrka Wings for Life
World Run. Prijavio je sebe, prijavio je (mog) brata i javio iz
Zadra da su njih dvojica prešla pet kilometara. Mislim da sam taj
dan ja bila ponosna i sretna barem koliko roditelji olimpijaca. I
u nevjerici. Pet kilometara?!
A tih njihovih velikih pet kilometara postalo je početak naše
zajedničke priče.
Jer već iduću godinu uz tatu i brata stajale smo sestra i ja. I
svatko od nas obarao je neke vlastite rekorde. Tatinih pet
kilometara pretvorilo se u velikih 10 (pa u 22, pa u 25). Bratu i
sestri pobjegao je za 100 metara, a meni za kilometar. Ja, ista
ona osoba koja je prvu peticu iz tjelesnog dobila kad je naučila
pravila skijanja i košarke, istrčala sam devet kilometara.
I nisam ja najednom otkrila prikriveni talent.
U Zadru su pozitivna energija, tisuće dobro raspoloženih ljudi i
nevjerojatno dobar cilj ti koji svaku Maju Blažević ovog svijeta
mogu “natjerati” da istrči devet kilometara. Trčala sam za one
koji ne mogu, trčala sam za Josipa, i tu i iduću godinu. I to je
sa mnom napravilo još nekoliko tisuća ljudi.
Ja sam Maja Blažević, na popisu mojih funkcija, titula ili čega
već nekoliko stvari se ne mijenja – ja sam kći, starija
sestra, prijateljica, diplomirana novinarka i od 11. svibnja
2017. godine službeno osoba koja boluje od multiple
skleroze.
Nekoliko dana prije službene dijagnoze, koja je već tada bila
poprilično očita, stajala sam još jednom u startu zadarske utrke
Wings for Life i nisam mogla potrčati. Život se u godinu dana
otkad sam zadnji put stajala na tom istom mjestu promijenio
toliko da sam ja postala jedna od onih koji ne
mogu.
Nisam ozlijedila leđnu moždinu, ali u mom tijelu aktivirala se
bolest koja se u tom periodu ponašala kao ozljeda leđne moždine.
Izgubila sam dobar dio osjeta u nogama, teško sam hodala, a
trčanje je bilo nemoguća misija.
U mojoj obitelji imamo tu jednu crtu, tvrdoglavo-ponosno-hrabru,
zbog koje smo valjda najjači kad je najteže. Tako ja tog 11.
svibnja kad sam dobila potvrdu da je to što me muči multipla
skleroza nisam plakala.
Ali nekoliko dana ranije, u startu zadarske utrke, nije mi pošla
za rukom ta hrabrost ili što već. Plakala sam. Ali bila je to
zapravo kombinacija tuge i sreće, tuge jer ja ovaj put neću
potrčati i sreće jer, vjerujte mi, bez imalo
pretjerivanja, ako dođete u Zadar, znat ćete što znači
osjetiti pozitivnu energiju, sreću, motivaciju.
Tako sam i ja sebi obećala da ću i ove godine opet stati na taj
isti start – i trčati. Da se razumijemo, moj život, moje tijelo
sada funkcioniraju tako da će mi možda baš taj dan otkazati
poslušnost. Ali ja ću se vraćati – i ako ne ove godine,
trčat ću iduće.
A sad samo razmislite o tome da doniranjem novca zakladi Wings
for Life, uplatom startnine, vi dajete novac ljudima koji rade na
tome da i ljudi s ozljedama leđne moždine jednog dana mogu opet
potrčati.
Ja danas opet trčim, nakon što neko vrijeme nisam mogla, i
osjećaj je neopisiv. Kad ja istrčim svojih nekoliko kilometara,
dajem “bese” na sve strane kao da sam upravo maraton
završila.
Neusporediva je moja situacija sa situacijom svih Josipa ovog
svijeta, ali reći ću vam samo da trčanjem u Zadru i vi
doprinosite tome da tisuće ljudi koji sada ne mogu dođu do toga
da opet – mogu.
I već bi vam to trebalo biti dovoljno da se vidimo u Zadru
6. svibnja.
