Otkakao je u ožujku 2013. preuzeo vođenje Katoličke Crkve, papa Franjo polako je promijenio percepciju te institucije pogođene nizom skandala i sumnjom u samu sebe.
Skandali oko seksualnog zlostavljanja koji su uzdrmali Crkvu
mogli bi baciti sjenu i na Franjin pontifikat koji će u utorak
napuniti petu godinu.
Ipak, 81-godišni Argentinac u svom je dosadašnjem radu
uspio posredovati u povijesnom zbližavanju Sjedinjenih Država i
Kube, odigrao je ulogu u mirovnom procesu između vladinih snaga i
pobunjenika u Kolumbiji, te je usmjerio snagu Crkve u borbu
protiv klimatskih promjena.
Franjo je rođen u Buenos Airesu 17. prosinca 1936. kao Jorge
Bergoglio, te je prvi papa iz Latinske Amerike i prvi s južne
polutke.
Franjo se bori za marginalizirane i za države u razvoju, ističe
kako želi “siromašnu Crkvu za siromašne” i katoličku zajednicu
koja propovijeda milost i razumijevanje u primjeni svoga nauka.
On je vjerojatno i prvi svjetski čelnik koji je shvatio razmjer
migrantske krize koja pogađa Europu, osudivši “globalizaciju
ravnodušnosti” u govoru u lipnju 2013. na Lampedusi, tri mjeseca
prije no što su dva potonuća broda dovela taj talijanski
otok na svjetske naslovnice. U tim je nesrećama
poginulo više stotina migranata
Franjo je u travnju 2016. posjetio još jedno žarište migrantske
krize, grčki otok Lezbos, a s njega se u Rim vratio s tri
obitelji sirijskih muslimana. Ta je gesta istaknula još jednu od
dominantnih tema njegovog papinstva – pomirbu religija.
U svibnju 2014. na izraelskom zidu koji okružuje palestinska
područja u tišini je molio za njegovo uklanjanje.
Otvaranje takvih tema izazvalo je pozornost i u dijelovima
svijeta koji nisu katolički.
Franjo je u prvoj godini svoje vlasti bio na naslovnicama triju
američkih časopisa – Time ga je 2013. proglasio osobom godine,
Esquire mu je dao titulu najbolje odjevenog muškaraca, a Rolling
Stone je jednostavno objavio: “He rocks! (On rastura.)”.
Pokretač promjena
Zbog svojih sklonosti fotografiranju s obožavateljima,
ljubljenju beba i iznenadnim telefonskim pozivima usamljenim
vjernicima, nasmijani Papa postigao je razinu popularnosti kakvu
je njegov prethodnik Benedikt XVI. mogao samo sanjati.
To mu služi kao dobar štit u borbi protiv interesnih krugova
vatikanske hijerarhije i provođenju reformi unutar Crkve, iako
neki kritičari tvrde da su one zastale.
Izvori iz Vatikana Franju opisuju kao čelnika s kapacitetima
poslovnog direktora za donošenje brzih odluka.
Tijekom svojeg petogodišnjeg mandata Franjo je uzdrmao i ubrzao
vatikansku birokraciju i doveo moderne revizore u maglovite
strukture bankovnog sustava Svete Stolice.
Uhvatio se u koštac i s po Crkvu iznimno štetnim skandalom oko
seksualnih zlostavljača iz redova klera, sastajući se s njihovim
žrtvama, obećavši da će krivci odgovarati pravdi i donijevši nove
unutarnje crkvene procedure za kažnjavanje biskupa koji su krili
te zločine. U tu svrhu je osnovao i Papinski odbor za zaštitu
maloljetnika, no njegovi kritičari smatraju kako Crkva i dalje
pravosuđu preko volje predaje svećenike pedofile.
Bez palača
Franjine ključne osobine su poniznost i skromnost.
Suprotno od svojih prethodnika koji su nosili krznene i
satenske plaštove, Franjo bira jednostavnu i diskretnu odjeću i
pektoralni mu je križ od željeza, a ne od zlata.
Papa je odbio stanovati u raskošnoj Apostolskoj palači, pa živi u
skromnom stanu u Domu svete Marte, svojevrsnom vatikanskom
pansionu u blizini bazilike svetog Petra. Ne koristi niti
papinsku ljetnu rezidenciju u Castel Gandolfu jer su mu godišnji
odmori nepoznat pojam.
Kad je u listopadu 2014. otvorio prvi krug razmatranja crkvenih
učenja o obitelji, sudionicima je rekao da prate njegov primjer i
govore iskreno, “čak i ako misle da će to uvrijediti njihovog
papu”.
Njegove reforme poput onih kojima je dopustio razvedenim i
ponovno vjenčanim vjernicima da se pričešćuju, naišle su na otpor
konzervativaca s kojima se Franjo ipak slaže po mnogim
drugim pitanjima.
On osuđuje pobačaj kao i svi drugi svećenici na svijetu. Na
zaprepaštenje mnogih boraca protiv siromaštva i za prava žena,
njegova Crkva ne planira ukinuti zabranu kontracepcije, a
liberali mu zamjeraju da u njegovoj viziji organizacije društva
nema mjesta za istospolne brakove.
No vanjski svijet mora vidjeti širu sliku, sliku Crkve koja se
prilagođava modernom svijetu, organizaciju koja je nekad
univerzalno osuđivala homoseksualnost kao neku vrstu bolesti, a
sada je vodi osoba nalik djedu koja grli svoje gay prijatelje i
svoj stav prema njihovoj orijentaciji sažima frazom: “Tko sam ja
da im sudim?”.
