Božić je blagdan kad kršćani slave rođenje Bogočovjeka Isusa Krista, nakon kojega slijede blagdani Svetoga Stjepana, Svetog Ivana, Nevina dječica ili Mladenci te Stara godina.
Rođenje Isusa Krista kršćanski svijet slavi od davnina, a riječ
Božić umanjenica je riječi Bog i prvotni naziv djeteta Isusa,
koji je poslije prenesen i na sam blagdan Njegova rođenja.
Značenje riječi Božić kao mali Bog u kršćanstvu ima umilna
značenja: blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog – Bog dostupan i
pristupačan čovjeku. Božić je dan kad je Svemogući Bog postao
djetešce pa je Isus zato svenazočni i bliski Bog.
Kršćanski filozof Aurelije Augustin (4./5. stoljeće) smatrao je
kako se u Božiću “Bog počovječio da se čovjek može
pobožanstveniti”.
Kršćani su vrlo rano dan Isusova rođenja smatrali i početkom nove
godine. U razdoblju obnovljenoga Zapadnoga Rimskog Carstva gotovo
u cijeloj Europi početak nove godine bio je na Božić.
Hrvatska božićna pjesma “Narodil nam se kralj nebeski” sa stihom
“Na tom mladom letu veselimo se” upućuje na Božić kao prvi dan
nove godine. Crkva je tek 1691. prihvatila 1. siječnja kao
Novu godinu.
Od 5. stoljeća slave se tri mise
Na blagdan Božića od 5. stoljeća slave se tri mise: polnoćka,
zornica ili pastirska misa te poldanjica. Tijekom polnoćke i
zornice čita se izvješće o događaju Božića s njegovim povijesnim
određenjem.
Na zornici je naglasak na evanđeoskom izvješću o navještaju
pastirima, a na poldanjici Proslov iz Evanđelja po Ivanu: “U
početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog…
I Riječ tijelom postade i nastani se među nama…”
Bibličari smatraju da taj Proslov uspoređuje stvaranje svijeta i
utjelovljenje Sina Božjega jer oba događaja povezuje osoba Sina
Božjega. On, besmrtan, po Božiću je postao smrtnikom da bi ljudi,
po njemu, postali besmrtnici. On, vječan, postade vremenit da bi
ljudi po njemu postali vječni.
Biblijski izvještaj Isusovo rođenje tumači kao događaj koji se je
zbio na slavu Bogu na visini i za mir ljudima dobre volje.
Otajstvo Božića ima odraz i u hrvatskoj književnosti i
umjetnosti, a osobito u spletu običaja te u božićnim pjesmama i
melodijama. Božićni običaji obnavljaju mnoge sadržajno vrijedne
čine na očitovanju čovjekoljublja, od čestitanja i darivanja do
pomirbe zavađenih i novog poleta u obiteljskom životu.
Božićne pjesme – prepjev kršćanskih vjerskih
istina
Pjesme pak odišu ozračjem radosti i svečanosti, a sadržajem su
zapravo prepjev božićnog evanđelja i kršćanskih vjerskih istina.
U božićnim pjesmama jasno je naznačena središnja kršćanska
vjerska istina o rođenju Bogočovjeka, kojega one često nazivaju
Mladim Kraljem, od Djevice Marije. Taj motiv pjesme uokviruju u
idiličan svijet pastira, mudraca zvanih kraljevima, anđela,
štalice, jaslica i zvijezde vodilje.
Kao kršćanski blagdan, Božić se u svakom narodu obilježava na
poseban način čineći i dio njegove etnografske baštine. U nekim
hrvatskim krajevima već na Svetu Katarinu (25. studenoga) počinje
božićna priprava i traje točno mjesec dana.
Advent ili došašće vrijeme je pripreme za dolazak i rođenje Isusa
Krista, a sastoji se od četiri tjedna neposredno prije Božića
koji simboliziraju četiri tisućljeća, koliko je po Bibliji prošlo
od stvaranja svijeta do Kristova dolaska.
U novije vrijeme sve prisutniji znak adventa, koji upućuje na
Božić i poziva na obiteljsku molitvu, jest adventski vijenac,
koji se plete od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni
kraja, što označuje vječnost. U vijenac se umeću četiri svijeće
koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje,
utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje
pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri.
Nakon Svete Katarine slijede blagdani Svete Barbare (4.
prosinca), Svetog Nikole (6. prosinca) i Svete Lucije (13.
prosinca) koji u nekim krajevima imaju istu ulogu početka kruga
božićnih običaja.
Likove svetog Nikole i svete Lucije često predstavljaju muškarci
ili žene i obilaze domove donoseći djeci darove.
Svetu Luciju naslijedio Sveti Nikola
Na Svetu Luciju običaj je da se noću osoba ogrnuta bijelom
plahtom uputi po kućama darivajući djecu suhim smokvama,
bademima, orasima i jabukama te plašeći nestašne mališane.
Neposlušni pak pod jastukom pronalaze šibu kao opomenu da se
poprave.
U današnje doba tu je službu preuzeo Sveti Nikola, koji u čizmicu
dobre djece stavlja slatkiše, a šibe dijeli njegov pomoćnik
Krampus (simbol zlog duha ili vraga).
Tradicionalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena
jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojkama.
Običaj koji se sačuvao do danas jest sijanje božićne pšenice
kao simbola obnove života i plodnosti. Na blagdan Svete Barbare
ili Svete Lucije sije se pšenica, simbol života u katolika, i
pripravlja zelenilo za ukras kuće i stola za svetkovanje Božića.
Do Božića pšenica naraste u posudi ispunjenoj vodom te ukrašava
božićni stol, a tijekom božićnog vremena stoji pod borom, uz
jaslice ili u kutu sobe.
Da bi izgledala lijepo, pšenica se podrezuje i ovija hrvatskom
trobojnicom, a u nekim se krajevima posred nje stavlja jabuka te
svijeće. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog
svetog doba ne smije baciti. Prema narodnom vjerovanju, gustoća
iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati najavit će bolju
ili lošiju žetvu iduće godine.
Danas su u selima gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i
rasprostiranja slame pod blagdanskim stolom u predvečerje
Božića.
Badnjakom se naziva jedan, a u nekim krajevima i tri velika panja
koja se unose u kuću na Badnju noć i stavljaju na ognjište. Tri
panja simbol su Svetog Trojstva, a njihovim se žarom zapale sve
svijeće u kući. Slama se kao znak Božića održala znatno duže od
panjeva.
Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično činila glava kuće,
označavao je službeni početak proslave blagdana Božića. Slama se
unosila u kuću i rasprostirala po podu s izričitim božićnim
naglaskom jer su taj čin članovi obitelji redovito pratili
pjevanjem božićnih pjesama.
U Hrvatskoj se sve do 1850. nije običavalo kititi božićno drvce,
iako je takva praksa u njemačkim pokrajinama živa još od 16.
stoljeća, a zanimljivo je da su prva božićna drvca bila
bjelogorična.
