Odgovarajući na kritike da je drastično smanjenje broja posvojenja u Hrvatskoj skandalozna posljedica izmjena Obiteljskog zakona iz 2015., profesorica obiteljskog prava Pravnog fakulteta u Osijeku Branka Rešetar objašnjava za tportal da je jedan od segmenata problematike posvojenja zapravo neprimjena važećeg zakonskog mehanizma za posvajanje djece, preuzetog po njemačkom modelu.
Iz Dječjeg doma Zagreb u Nazorovoj ulici u 2017. godini posvojeno
je samo jedno dijete, što je iznenadilo i najpesimističnije
prognoze upućenih stručnjaka i djelatnika socijalne skrbi koji
već godinama, pa i desetljećima upozoravaju na porazne
pokazatelje u području posvojenja djece u Hrvatskoj. Posljednjih
desetak godina prosječno se posvajalo oko 120 djece godišnje, a
2016. brojka se prepolovila – usvojeno ih je svega oko 60. Iz
Dječjeg doma Zagreb godišnje se u prosjeku posvajalo 30-ak djece,
da bi prošle godine taj broj pao na šestero. S jednim posvojenjem
u 2017., može se zaključiti da je sustav potpuno krahirao.
Stoga je Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica doma u Nazorovoj,
organizirala okrugli stol ‘Dijete na čekanju – putevi ka
integriranoj skrbi: Izazovi i mogućnosti’, okupivši u utorak na
svom radnom mjestu sve relevantne dionike iz sustava posvojenja i
šire, od predstavnika centara socijalne skrbi, preko sudaca za
obiteljske sporove, do državnih dužnosnika iz resornog
Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.
Nakon žive rasprave, mnoštva konkretnih podataka te prijedloga za
poboljšanje sustava, ministarstvo je priopćilo tek da ‘sustav
socijalne skrbi, prateći standarde brige o djeci, nastoji
djelovati proaktivno u svrhu sveobuhvatne zaštite djece’ i da je
jedan od prioriteta ‘deinstitucionalizacija javne skrbi za djecu
te prevencija institucionalizacije unapređenjem socijalnih
usluga, podrškom obiteljima pod riziku i razvojem
specijaliziranog i profesionalnog udomiteljstva za djecu’.
Pritom, tri visoke predstavnice ministarstva nisu došle praznih
ruku u ustanovu koja trenutno zbrinjava 104 djeteta bez
odgovarajuće roditeljske skrbi. Kako je objavilo ministarstvo,
štićenicima Dječjeg doma Zagreb one su podijelile prigodne
pakete, koje je sufinancirala Europska unija.
Prije nepuna dva mjeseca, Udruga za potporu posvajanju – Adopta
uputila je otvoreno pismo ministrici Nadi Murganić u kojem
upozorava da niz odredbi nacrta novog Obiteljskog zakona šteti
djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, posvojiteljima i onima
koji bi to htjeli postati.
Iz te stručne udruge zatražili su temeljitu doradu dijela novog
zakona vezanog uz posvojenje, pa između ostalog traže i da se u
potpunosti preuzmu članci aktualnog zakona prema kojima je
pristanak roditelja za posvojenje moguće nadomjestiti odlukom
suda u izvanparničnom postupku u slučajevima kada roditelj dulje
vrijeme zloupotrebljava ili grubo krši roditeljsku odgovornost,
dužnost i prava.
Ključna prepreka posvojenju obično je odugovlačenje s oduzimanjem
roditeljske skrbi biološkim roditeljima, što je tradicionalno bio
preduvjet za posvojenje djeteta. Umjesto toga, roditeljima se u
pravilu izriče mjera zabrane stanovanja s djetetom, što im
ostavlja mogućnost da dijete posjećuju u domu i da ga jednog
dana, kada se za to steknu uvjeti, vrate kući. Sutkinja Marina
Parać Garma, voditeljica grupe za statusne i obiteljske sporove
Općinskog suda u Zagrebu, na okruglom stolu otkrila je da od
samog početka odlučivanja o tim mjerama 2006. godine nije
zabilježen niti jedan slučaj da je roditelj s izrečenom mjerom
zabrane stanovanja s djetetom zatražio djetetov povratak.
‘Imate BMW, ali vozite traktor i gazite ljudska prava’
S druge strane, Branka Rešetar podsjeća da je Republika Hrvatska
izgubila određene sporove na Europskom sudu za ljudska prava jer
roditeljima čija su djeca bila posvojena nije u procesu
posvojenja omogućeno njihovo temeljno ljudsko pravo da sudjeluju
u tom postupku u kojemu trajno gube bilo kakvu vezu s djetetom.
Riječ je o roditeljima koji su imali mentalnih poteškoća ili su
bili lišeni poslovne sposobnosti, te od njih prema tadašnjem
zakonu nije bilo potrebno tražiti pristanak za posvojenje. Stoga
je neke stvari definitivno trebalo promijeniti, a u novi zakon
ugradio se i tzv. njemački model prema kojemu sud u brzom
postupku, prema prijedlogu centra za socijalnu skrb, nadomješta
pristanak roditelja da se njegovo dijete posvoji, kada su za to
ispunjene pretpostavke.
Djelatnici u sustavu posvojenja, međutim, nisu dobili potrebnu
edukaciju u primjeni Obiteljskog zakona koji je na snazi već
dvije godine, zajedno sa mehanizmom za ubrzanje posvojenja tako
što roditelje uopće ne treba lišavati prava na roditeljsku skrb
već se putem suda direktno ide u posvojenje. Uz nedostatak
edukacije, neprovođenje tog mehanizma profesorica Rešetar
pripisuje tome što se Obiteljski zakon u javnosti prekomjerno
kritizirao, što je pak dovelo do toga da se određene odredbe
ignoriraju u praksi.
‘To vam je kao da imate BMW, ali ga ne znate voziti pa još uvijek
koristite traktor i pritom gazite ljudska prava, zbog čega gubite
sporove i plaćate odštete. Stručnjacima nikada nije pružena
ciljna edukacija kako bi znali izbalansirati prava djeteta i
prava bioloških roditelja, niti su ojačani mehanizmi posvojenja
djece s teškoćama u razvoju i međunarodnog posvojenja’, napominje
Rešetar.
Što napraviti da bi zaživjela posvojenja?
U resornom ministarstvu pripremaju i novi Zakon o udomiteljstvu,
kojim bi se moglo odrediti da će udomitelji biti zaposlenici
centara za pružanje usluga u zajednici ili će im se priznati
profesionalni status udomitelja.
Dijana Topčić-Rosenberg, osnivačica udruge Adopta i bivša
pomoćnica ministrice socijalne skrbi, svojedobno je napravila
plan razvoja udomiteljstva s cijelim nizom aktivnosti, kao dijela
sustavnog rješavanja problema djece ne samo kroz Zakon o
udomiteljstvu, već i kroz izmjene Zakona o socijalnoj skrbi,
Obiteljskog zakona i provedbenih akata s konkretnim rokovima i
kriterijima za pronalaženje odgovarajućeg trajnog rješenja za
djecu u sustavu skrbi.
Ona napominje da zapošljavanje udomitelja u centrima za pružanje
usluga u zajednici ne može biti brzo provedbeno rješenje jer ti
centri nisu strateški raspoređeni na teritoriju Hrvatske; negdje
ih ima više, a negdje ih uopće nema.
‘Samom uspostavom profesionalnog udomiteljstva ili bilo kakvog
drugog kvalitetnijeg oblika udomiteljstva neće se trajno riješiti
problem odnosa prema djeci u sutavu skrbi. Generalno pitanje što
se tiče te djece nije vezano samo uz reguliranje statusa
udomitelja, kojeg treba popraviti, nego i osiguravanja praćenja
kvalitete skrbi koje dijete dobiva u udomiteljskoj obitelji’,
napominje Topčić-Rosenberg.
Po njezinom sudu, u cilju povećanja broja posvojenja potrebno je
aktivirati provedbu već postojećih akata, poput protokola o
postupanju pri postupcima posvojenja i protokola o postupanju pri
međudržavnom posvojenju. Potom, potrebno je nastaviti s
objavljivanjem profila sve djece s ispunjenim preduvjetima za
posvojenje, a kojima nisu pronađeni roditelji u radoblju tri
mjeseca, na stranici ministarstva. S tim se krenulo, no onda je
zapelo uz nesuvislo obrazloženje da je u roku od tri mjeseca od
37 djece čiji su profili postavljeni posvojeno samo jedno dijete.
Nadalje, u sustavu se zna čuti da pojedina djeca jednostavno ne
žele biti posvojena, pri čemu nije jasno kakvi se to stručni
razgovori o posvojenju s njima vode, ako se uopće vode. Osim
toga, nužno je mijenjati odredbe Zakona o rodiljnim i
roditeljskim potporama kako bi se omogućilo dodatnih šest mjeseci
posvojiteljskog dopusta za posvojitelje djece starije od osam
godina, kao i jednokratna potpora za sve posvojitelje. Potrebno
je, naravno, utemeljiti sustavne potporne mehanizme koji će
pomoći da se ljudi više odlučuju za posvojenje, primjerice,
starije djece ili više djece.
Topčić-Rosenberg problematizira i to što u ministarstvu ne
postoji registar sve djece u sustavu socijalne skrbi, pa niti
praćenje što se s tom djecom događa u određenim vremenskim
razdobljima i kako u pojedinačnim slučajevima postupaju centri za
socijalnu skrb. Također, u sustavu posvojenja ne postoji sustavno
praćenje aktivnosti centara u pronalaženju roditelja djeci koja
ispunjavaju preduvjete za posvojenje u Hrvatskoj i u inozemstvu –
iako upravo spomenuti protokol propisuje centrima za socijalnu
skrb obvezu izvještavanja ministarstva o poduzetim aktivnostima.
piše
Tportal.
