Presudom be-ha šestorici Haški sud de facto je završio s radom no žalbeni postupci i eventualne revizije vodit će se pred tzv. Mehanizmom (MICT). Je li Tribunal ispunio zadaće zbog kojih je osnovan?
Slobodan Milošević završio je u Haagu no nije osuđen jer je umro.
Suđenje Šešelju još nije gotovo, a on se nema namjeru vratiti iz
Beograda. Karadžić je dobio 40 godina zatvora, Martić 35, a
Mladić doživotnu kaznu.
Babić je dobio 13 godina pa se ubio, Šljivančanin je osuđen na
10, Mrkšić na 20 godina, Kordić je dobio 25 godina, Naletilić
Tuta 20, a 18 Martinović Štela, Blaškić na 9 godina.
Radić je oslobođen kao i Naser Orić te Ramuš Haradinaj. Gotovina,
Markač i Čermak nisu krivi – odlučio je sud. Haag je ovog tjedna
za ratne zločine osudio šestoricu be-ha Hrvata – Prlića, Ćorića,
Pušića, Petkovića, Stojića i Praljka koji se ubio.
Kada se Tribunal osnivao govorilo se da bi trebao utjecati na
pomirbu i suočavanje s vlastitom prošlošću na području bivše
Jugoslavije. Previsok cilj za bilo koji sud, smatra profesor
Žarko Puhovski.
“To nije najveći problem. Od sudišta se očekivalo da bude neka
vrsta Beograda, super ega, centra koji će određivati pravila
ponašanja za područje bivše Jugoslavije. To nije uspio jer
presude nisu bile dovoljno konzistentne u različitim slučajevima,
pogotovo u sličnim slučajevima gdje je trebalo primijeniti iste
kriterije tako da te funkcije sud nije ispunio”.
No u nečemu je ipak
uspio:
O ostavštini suda, razgovarali smo s Eugenom Jakovčićem iz
Documente – centra za suočavanje s prošlošću:
“Sud je uspio doći do važnih dokaza, svjedoka, sve je to
arhivirano. Neki predmeti su izručeni kao cijeli, poput
Norac-Ademi Hrvatskoj. Haški sud kontinuirano šalje dokaze
odnosno pravosuđa u regiji i tužiteljstva mogu mu se obratiti
neovisno o zločinu i u tom smislu mislim da je to najvažnije
nasljeđe”.
Jakovčić navodi da je loše to što su postojale presude drastično
drugačije u odnosu na prvi stupanj, a kao glavni problem suda
navodi lošu kominikaciju, ali ne samo suda. ” Kod javnosti nije
bilo te svijesti niti se ona poticala da se kad su presude i
oslobađajuće i oslobađajuće prije svega okrene prema žrtvama. To
se nikad nije radilo. Uvijek se gledalo samo svoje žrtve a nikada
one druge jer se mislilo da se govoreći o drugima negiraju
vlastite što je apsurd. I drugo, nije se imala svijest da se
govori o činjeničnom slijedu
presuda”.
Jakovčić istupe političkih elita ocjenjuje neodgovornima, a tvrdi
i da nikad nije bilo iskrene suradnje s Haagom već je to sve bila
politika mrkve i batine u kontekstu euroatlantskih integracija.
Pomirenju u regiji i suočavanju s vlastitom prošlošću premalo ili
nimalo doprinose aktualna vodstva država, smatra pak Puhovski.
Sada su sve oči uprte u tzv. Mehanizam koji već radi na predmetu
Simatović – Stanišić. Imat će MICT što reći u slučaju Mladić, a
pred njim bi se trebala voditi i eventualna revizija posljednje
presude.
