Predsjednik HBK, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, u razgovoru za Hrvatski katolički radio u petak 1. prosinca, komentirao je hašku presudu šestorici Hrvata iz BiH i čin generala Slobodana Praljka.
U razgovoru se osvrnuo na degradirajući položaj hrvatskog naroda
u BiH i politički kontekst koji je doveo i do izrečene presude
hrvatskoj šestorci. “Haška presuda šestorici Hrvata iz BiH ne
uzima u obzir povijesne činjenice. Nema nikakvih povijesnih
podataka ni razloga da je postojao udruženi zločinački pothvat.
Ta presuda nije pravedna i ne doprinosi pomirenju! Neka ta osuda
hrvatske političare učini svjesnima da Hrvate u BiH ne smiju
prepustiti samima sebi nego im moraju pomoći da tamo budu i
ostanu. U ovom stanju opće potresenosti, zanima me kako pomoći
narodu da se ne izgubi” potiče nadbiskup Puljić, dijeleći osobnu
potresenost presudom s hrvatskim narodom u domovini i u BiH.
Predsjednik HBK smatra da je HAZUu svom očitovanju glede haške
presude dobro verbalizirala duh naroda: “da je osuda nepravedna,
nije utemeljena na povijesnim činjenicama, neće doprinijeti
pomirenju, a radi čega je taj sud ustanovljen i u tome bi na neki
način trebao pomoći ljudima. Ono što je i predsjednica RH rekla,
sada nam se okrenuti budućnosti i truditi se da živimo u miru
jedni s drugima, jer mi smo susjedi. Mi moramo dobro živjeti
jedni s drugima, surađivati. Ali ne možemo na neistinama i na
lažima pisati svoju povijest i graditi svoju budućnost” poručuje
nadbiskup Puljić.
Predsjednik HBK smatra da je glede statusa HR Herceg-Bosne jako
važno naglasiti sljedeće: “Herceg-Bosna je utemeljena temeljem
Ustava Socijalističke Republike BiH. Ona je formirana temeljem
prava, Ustava SR BiH, koji je omogućavao samoorganizaciju. Sasvim
zakonito. I Herceg – Bosna je utemeljena kao zakonita tvorevina
udruženih Hrvata, koji su branili svoja ognjišta, svoja mjesta i
naselja. Najprije s muslimanima zajedno. Muslimani nisu bili
organizirani. Njih su Srbi poklali, pobili, izgubljeni. Hrvati su
se organizirali. Kad imamo to u vidu, onda ne može biti
zločinačkog pothvata, kako u presudi tvrde. Hrvati su se
organizirali i u toj organizaciji, nakon završetka rata,
funkcionirali su još uvijek kao zajednica” ističe mons. Puljić.
Kaže da je “međunarodna zajednica obustavila rat, ali su
rješenjem podjele BiH na Federaciju BiH i Republiku Srpsku
učinili strašnu nepravdu Hrvatima. Hrvati su iz Republike Srpske
protjerani, a u Federaciji nemaju prava. Ovo je sad prigoda da se
Hrvatima pomogne. I tu hrvatska država može i mora pomoći, jer je
preuzela obvezu Dejtonskim sporazumom pomoći Hrvatima da budu i
ostanu konstitutivnim narodom i da ostanu u BiH. Ovo je sad
poruka da se ne sele, da ne odlaze, jer kad odeš, više nemaš
konstitutivnost. Ti moraš biti na mjestu, boriti se za svoja
prava, biti prisutan, pogotovo kad se zna da su Hrvati kroz
povijest bili važan element za BiH” ističe zadarski nadbiskup.
“Da nije bilo Herceg – Bosne, ne bi bilo ni BiH. Mislim da toga
pogotovo trebaju ibti svjesni Muslimani, jer Herceg – Bosna je
spasila tisuće i tisuće Muslimana i Hrvatska je u tome jako
sudjelovala. Da nije bilo Herceg – Bosne, ne bi bilo BiH, koju je
Hrvatska među prvima priznala. Želimo BiH, neovisnu državu, i mi
je među prvima priznajemo. Jer tamo su naša braća Hrvati koji su
zaslužni da je ona spašena kao država. Da nije bilo Herceg –
Bosne, ne znam kako bi se Hrvatska oslobodila i došla do
neovisnosti koju je postigla. To je umreženo. I zato
Hrvatska ima zaista veliku odgovornost, ali i veliku radost,
zajedno slaviti dvije države, kojima su Hrvati najviše
doprinijeli. To je čast i ponos jer nisu nikoga uništavali, nego
su branili nešto što povijesno pripada: Hrvatskoj njezina
sloboda, BiH njena sloboda i neovisnost, s bitnim stvarima, da su
narodi BiH konstitutivni. Jednako Hrvati kojih nema ni 15 % sa
Srbima koji je preko 30 % ili s Muslimanima kojih je preko 50 %.
Svi su jednako ravnopravni. Ali, ako bismo govorili o
ravnopravnosti borbe za tu nezavisnost BiH, nisu svi ravnopravni.
Tu su Hrvati malo ravnopravniji. Jer su dali svoj najveći ulog,
zauzimajući se, opirući se agresiji i boreći se za nezavisnost
BiH” naglašava predsjednik HBK.
Nadbiskup upozorava: “Hrvati u BiH su obespravljeni. Nemaju pravo
birati svoga predstavnika. Preko međunarodnog predstavnika
nametnut im je zakon po kojem nemaju više samoupravu koju su
imali. Dogodilo se i da su Muslimani birali Hrvata da bude njihov
predstavnik Hrvat. Vrlo, vrlo perfidno, vrlo loše. Sve je išlo
protiv Hrvata. Htjelo se obespraviti Hrvate. I učinili su to. Sad
treba zaista pomoći Hrvatima da se izbore, da imaju prava što im
je zagarantirano i Ustavom i Dejtonskim sporazumom – da su oni
konstitutivni narod BiH. I sva prava koja imaju Srbi i Muslimani,
moraju imati i Hrvati. Hrvati toga nemaju, nažalost”.
Mons. Puljić podsjeća da je Haški sud tri puta odbio Hrvatsku da
bude prijatelj suda. “To pokazuje da je Haški sud, nažalost,
utemeljen na političkim motivima, ustanovljen s određenim
političkim ciljevima. Nije pravo sudište na kome se dokazuje,
nego je haško sudište politički intonirano. Treba reći da su se
ovdje, kako netko to slikovito kaže, pobila neka plemena između
sebe i naše je da im pokažemo da su jednako krivi, da su svi
jednako odgovorni. U haškom sudu tom su presudom šestorica Hrvata
stavljeni na isti stup kao i Srbi, a ne uzima se u obzir da
Hrvati nisu napali ni Srbiju ni BiH, nego su bili žrtva agresije.
I branili su se” ističe mons. Puljić.
I nadbiskup se slaže s uvidom kako je presuda izrečena na Dan
Republike bivše države. Znakovita poruka osude šestorke kao da je
usmjerena na način da su Hrvati srušili Jugoslaviju koju je
podržavao svijet. “Vi Hrvati, koji ste u Hrvatskoj i u BiH svojom
zauzetošću, obranom od agresije koja je bila učinjena u ime
Jugoslavije (Srbi su vrlo dobro iskoristili da brane Jugoslaviju,
zapravo da stvaraju Veliku Srbiju), vi ste krivi što ste se
branili, što ste se digli. Što niste pustili da Jugoslavija živi.
E zato ćete na stup srama”. Nadbiskup podsjeća da Hrvatsku nisu
htjeli kao državu ni kad se stvarala, morala se ostvariti
vlastitim snagama. “Treba i sada ponovno vlastitim snagama,
hrabrošću, mirnoćom i stabilnošću dokazati da to što se dogodilo
u Haagu nije istina. Tko zna kakve su oni dobili dokaze i izjave.
I naši neki su išli tamo i davali izjave. Kakve su te izjave, mi
ne znamo. Ali ne isključujemo mogućnost da su oni na temelju i
tih nekih izjava to progasili” kaže mons. Puljić.
Ističe da “oni koji zastupaju tezu o agresiji Hrvatske na BiH
pokazuju da im nije stalo do hrvatske slobode i neovisnosti, radi
čega su ljudi ginuli. Nema konteksta u kojem se to dogodilo.
Hrvati nisu išli u BiH i Srbiju niti su koga napadali. Branili su
svoj dom i ideale koji svakom pripadaju. Svatko ima pravo na
slobodu izražavanja narodnog identiteta i vjere. U tom kontekstu
cijenimo branitelje koji su se stavili na raspolaganje za obranu
domovine koja je bila ugrožena” kaže mons.Puljić.
Smatra da “hrvatski politički krugovi još nisu svjesni što su
preuzeli. Predsjednik Franjo Tuđman je toga bio svjestan. Tuđman
se nijednim gestom, nijednim činom, nijednim aktom nije htio
miješati u smislu kako mu podvaljuju da je s Miloševićem dijelio
BiH. Tu tezu mogu podržavati samo neprijatelji Hrvatske i našeg
naroda. Tuđman nikad to nije htio. Nažalost, ima i naših
političara koji su to podržavali. U ratu se razgovara sa svakim.
Tražiš načina kako riješiti rat. Tuđmanu podvaljuju da je htio
ostvariti Banovinu Hrvatsku. To je laž i izmišljotina! Ali je bio
za to i ostao je vjeran tome da Hrvati u BiH imaju sva prava. I
podržavao je i potpisao da će Hrvatska voditi brigu da se ta
prava ostvare” kaže mons. Puljić.
U razgovoru za HKR, mons. Puljić se osvrnuo i na generala
Slobodana Praljka. “Sama činjenica geste generala Praljka je vrlo
potresna. Strašno mi je žao što je to učinio. Iako cijenim i ono
što su njegovi kolege izjavili: njegovu principijelnost, njegovu
želju za ideale, za istinu dati svoj život. Onda i to ima neku
svoju pozitivnu konotaciju, makar nikad ne odobravam taj čin i
jako mi je žao da je to učinio.
O generalu Praljku treba više govoriti, ističe nadbiskup. “On je
super inteligentan čovjek. On je bio pravi strateg, razumio se u
sve to. On je svoju obranu sam pisao. U Dubrovniku sam dobivao
neke knjige koje je napisao, želeći svima pokazati, ‘Evo, to je
to. Tako je bilo’. I sve dokumentirano, vizualno. Nažalost, čitam
da kad je to tiskao, valjda je tražio da ga se oslobodi od poreza
jer je to stručna literatura. Odgovorili su da je to šund
literatura. Sramota naša! On je cjelovito branio i nije uspio
razumskim dokazima dovesti do kraja ono što je smatrao da je
istina, činjenicama. Njegov zadnji čin zaista nikako ne
odobravam, jer ne može nitko sebi uzeti život. Ali treba uzeti u
obzir okolnosti i reći da je to trenutak kad je čovjek razočaran.
Vidio je jedino taj izlaz. Ne daj Bože da to nekome bude uzor,
motiv ili povod i to treba tako shvatiti. Ne osuđivati, ali ne
odobravati” kaže mons. Puljić.
Podsjeća da je Crkva nekad to vrlo strogo sudila, ne sprovodeći
samoubojice: “Ali vidjelo se da to nije najbolji pastoralni put.
Jer nikad ne znaš što je bilo u pozadini da je čovjek to učinio.
Pa je Crkva rekla da se sprovod vodi i radi živih”. Nadbiskup je
komentirao i generalovu želju da ga se spali i da ne bude veliki
pogrebni ispraćaj. “Ako bi se netko dao spaliti da se time
protivi crkvenom nauku koji spaljivanje ne preporuča, ali ne
priječi se; ako netko kaže, ‘Spalite me jer ja ne vjerujem u
budući život’, onda ne bi trebao biti svećenik ni crkveni
sprovod. Ako je povezao spaljivanje svog tijela i da bude skroman
sprovod sa svećenikom, to pokazuje da je čovjek ipak vjerovao u
zagrobni život i mislim da mu ne bi trebalo uskratiti crkveni
sprovod” kaže nadbiskup. Ističe da su okolonosti generalove
situacije bile zaista dramatične i da “mi u normalnom životu
često zaboravljamo nenormalne uvjete i ljude koji to
proživljavaju”.
Nadbiskupa pogađa i “ravnodušna i hladna reakcija sudaca” u
odnosu na takav čin. “Uzfalila je elementarna ljudska solidarnost
i suosjećanje. Ljudi koji nemaju osjećaja. Pred tobom je čovjek
koji se truje, koji se ubija. Malo stati. Pokojinku dati
poštovanje. Ništa. Kao da nije ljudsko biće. Ma i kad si sudac,
ti si čovjek. I kad pred sobom imaš čovjeka kojeg sudiš, ne
smiješ zatomiti svoju ljudskost. Tamo je i to zakazalo” kaže
zadarski nadbiskup. Potiče kako je sad bitno sklopiti ruke na
molitvu: “To daje nebesku potporu i određenu sigurnost. Treba nam
terapije, mirnoće, sabranosti. A molitva tomu pomaže”.
Mons. Puljić apelira da se pomogne Hrvatima u BiH: “Teško je
osjetiti se zaboravljenim. Meni bi bilo strašno teško da nam to
Hrvati u BiH predbace. Ne smijemo ih zaboraviti. Ne smijemo to
dopustiti jer gledajući ulog koji je dala najprije Herceg –
Bosna, a onda i Hrvati koji su se borili u Hrvatskoj, u Vukovaru,
Dubrovniku i svim krajevima gdje je zemlja bila ugrožena –
to je veliki ulog i ne smije se dopustiti da ih se zaboravi”.
Zaključno, predsjednik HBK poručuje: “U ovakvim trenucima je
važno da se ne razjedinjujemo, da se ne raspršujemo, da nas
osobni, stranački ili regionalni interesi ne obuzimaju toliko da
nemamo smisla za opće dobro. Ovo je trenutak misliti ne samo na
opće dobro Hrvatske, nego na opće dobro hrvatskog čovjeka, u BiH
i inozemstvu. Meni je bilo teško slušati u inozemstvu kad bih
došao, da mi kažu, ‘Nas je Hrvatska skroz zaboravila. A kad smo
skupljali pomoć, onda smo bili dobri. Sad kao da ne postojimo’. U
tom kontekstu, naša diplomacija u inozemstvu mora jako staviti
naglasak ne samo predstavljati Hrvatsku u toj zemlji, nego
predstavljati Hrvatsku i pred narodom Hrvatima koji su u toj
zemlji. Da naši ljudi osjete, ‘Hrvatska nas nije zaboravila,
Hrvatska s nama računa'” poručuje nadbiskup Želimir Puljić.
