Pećina Vlakno na Dugom otoku, koja već niz godina privlači pažnju znanstvene javnosti zbog bogatstva nalaza, među kojima su ostaci "najstarijeg Dalmatinca" nazvanog Šime, u novoj arheološkoj kampanji donijela je još jedno iznenađenje, izvijestilo je Sveučilište u Zadru.
U sloju starom 15.000 godina istraživači su iskopali različite
nalaze standardne za nalazišta toga vremena, dva vrlo rijetka
koštana harpuna te jedinstven nalaz za Hrvatsku, rijedak i za
europske pojmove – paleolitičku Veneru. Dugi otok tako je nakon
Šime dobio i svoju Lili, kako su je istraživači nazvali.
Nalazište Vlakno omanja je pećina smještena po sredini Dugog
otoka. Veliki ulaz s pogledom na otok Ravu i manja zaštićena
galerija otvorena prema sunčanoj strani, uz izvor vode koji se u
prošlosti nalazio u blizini, učinili su je idealnim mjestom za
boravak manjih zajednica još od duboke prapovijesti.
Iz istog razloga privukla je i istraživače s Odjela za
arheologiju Sveučilišta u Zadru, najprije pokojnog
profesora Zdenka Brusića, a kasnije i njegove mlađe kolege Darija
Vujevića i Matu Paricu. Uz pomoć stručne ekipe u kojoj su se
izmjenjivali studenti arheologije i znanstvenici s različitih
europskih institucija, do danas je u pećini provedeno 15-ak
istraživačkih kampanja u kojima je dosegnuta dubina od pet
metara, s kulturnim slojevima koji se u kontinuitetu mogu pratiti
sve do 19.500 godina starosti. To je pećinu Vlakno smjestilo u
krug malobrojnih nalazišta šireg jadranskog područja na kojem je
moguće pratiti razvoj posljednjih faza starijeg kamenog doba i
njegov postupni prelazak u kulturno razdoblje mezolitika.
Nova istraživanja na svjetlo dana iznijela su niz nalaza gotovo
jedinstvenih na ovom prostoru koji pokazuju da će pećina Vlakno
još dugo imati važnu ulogu u tumačenju ponašanja ranih
prapovijesnih zajednica. Trenutačno je fokus istraživanja
usmjeren na slojeve iz razdoblja gornjeg paleolitika, na vrijeme
neposredno prije velike vulkanske erupcije na Flegrejskim poljima
u Napuljskom zaljevu koja se dogodila prije 14.900 godina, a koja
je svoj trag na ovim prostorima ostavila u vidu desetak
centimetara debelog sloja vulkanskog pepela nataloženog u pećini.
Vrijeme je to neposredno nakon vrhunca posljednjeg ledenog doba,
najhladnijeg razdoblja u novijoj klimatskoj povijesti, kada je
cijeli Jadran izgledao drukčije nego danas.
Zbog zadržavanja vode u ledenjacima na sjevernom dijelu
hemisfere, morska razina je pala za više od 100 metara. Jadransko
more bilo je svedeno na poluzatvoreni bazen, dok je sjeverni dio
današnjeg mora bila prostrana dolina rijeke Po. Pećina se
nalazila visoko iznad okolnog prostora, a cijeli Dugi otok imao
je oblik grebena visokog od 100 do 400 metara iznad tadašnjih
dolina. Unatoč hladnim uvjetima ledenog doba, prostrani krajolik
okružen planinskim lancima Alpa i Dinarida i natapan vodom rijeke
Po, predstavljao je zaštićenu zonu i pogodno područje kako za
biljke i životinje, tako i za paleolitičke zajednice
lovaca-skupljača.
Mnogobrojni nalazi kostiju krupnih životinja, poput jelena,
divljeg konja i divljeg goveda upućuju na to da je u starijem
kamenom dobu lov bio glavni izvor prehrane stanovnika pećine
Vlakno. O lovnim vještinama paleolitičkih stanovnika pećine, osim
ostataka njihova ulova, svjedoče i brojni ostaci oružja za lov i
oruđa za obradu ulovljenog plijena. To su uspješni lovci
koji koriste kako male projektile tako i velike kremene šiljke
koji su pronađeni među tisućama komada kremenih izrađevina.
Posebno mjesto u lovnom inventaru tih zajednica zauzimaju dva
koštana harpuna, koja predstavljaju izniman nalaz.
U južnoj i jugoistočnoj Europi harpuni su izrazito rijetki sve do
mezolitika. Kod nas su pronađeni na lokalitetu Šandalja II kod
Pule (10.800 godina prije sadašnjosti), a iz razdoblja kraja
gornjeg paleolitika potječu i harpuni iz mlađih faza lokaliteta
Badanj kod Stoca u BiH (od 12.500 do 10.500 godina prije
sadašnjosti). Uz rijetkost ovakvih nalaza, starost harpuna iz
Vlakna od 15.000 godina čini ih i najstarijim primjercima ove
vrste oruđa na širem jadranskom području.
Iako prvenstveno usmjerene na lov, paleolitičke zajednice nisu
zanemarivale niti druge vidove života. Osobni ukrasi prate nalaze
utilitarnog karaktera, a Vlakno se i u toj domeni ističe po broju
i vrsti nalaza. I dok su u mezolitičkim slojevima glavni ukras
predstavljali probušeni morski puževi, sada među nalazima ove
vrste dominiraju probušeni zubi jelena te probušene školjke
čaške, pa se može reći da stanovnici Vlakna prate trendove toga
vremena. Nije tu riječ o modi, nego su osobni ukrasi tada bili
odraz simbolizma koji je zajednički brojnim populacijama
lovaca-skupljača, otkriva Vujević te dodaje da u cijeloj paleti
nalaza koji, osim estetskog vjerojatno imaju i izrazito
simboličko značenje, posebno mjesto zauzima pronalazak
antropomorfnog privjeska. Iako nije sačuvan u cijelosti, sasvim
je jasno da je riječ o stiliziranom prikazu ljudskog lika dodatno
ukrašenog različitim šrafurama.
Premda bez istaknutih obilježja kao kod poznatog primjerka iz
Willendorfa u Austriji, predmeti ove vrste gotovo se isključivo
opisuju kao ženski likovi i spadaju u kategoriju tzv.
paleolitičkih Venera. Primjerci stiliziranih antropomorfnih
privjesaka mogu se naći na drugim nalazištima iz ovog razdoblja
kao što su, primjerice, Dolni Vestonice u Češkoj ili Mal’ta
u Rusiji, a ukrasi, tj. šrafure koje ispunjavaju površinu
privjeska neodoljivo podsjećaju na slične gravure s lokaliteta
Predmosti u Češkoj. Vrijednost ovog nalaza može se sagledati u
činjenici da su u Hrvatskoj, tek na lokalitetu Vela spila na
otoku Korčuli, pronađeni ulomci životinjskih figura, čime smo i
mi došli na popis zemalja u kojima su pronađeni tragovi
paleolitičke umjetnosti.
No, Venera iz pećine Vlakno jedinstvena je jer prvi put imamo i
prikaz ljudskog lika. A jedinstven nalaz zahtijevao je i
ime.
– Nazvana je Lili u čast kolege koji već godinama aktivno
sudjeluje u istraživanjima pećine. Sada je na konzervaciji ,nakon
čega joj slijedi znanstvena obrada, a poslije predstavljanja nije
isključeno da njezin lik u budućnosti dobije širi značaj i
postane jedan od prepoznatljivih suvenira Dugog otoka, najavljuje
istraživač Dario Vujević s Odjela za arheologiju Sveučilišta u
Zadru.
Arheološka istraživanja pećine Vlakno ne bi bila moguća bez
financiranja u sklopu projekta UIP-2014-09-1545 Hrvatske zaklade
za znanost, ali i bez svestrane podrške Ministarstva kulture,
Sveučilišta u Zadru i Općine Sali, doznaju Naši Školji.
