Blagdan je Svih svetih, dan kojim Katolička crkva slavi svece, ali i one koji su ostvarili ideal kršćanskoga života, a još nisu kanonizirani.
Svi sveti slave se 1. studenoga, a taj dan je i državni blagdan u
Republici Hrvatskoj.
Polazeći od liturgije Crkve u središtu svetkovine Svih Svetih
nije smrt nego život. Bog poziva sve ljude svih naroda i svih
vremena u vječno zajedništvo svoje ljubavi. Krist je otkupitelj
svih ljudi, i svi su pozvani od Boga biti sveti.
U židovstvu je bilo poznato štovanje grobova svetih, a tada su
bila važna dva groba: proroka Izaije kraj ribnjaka Siloe i
Zaharijin u dolini Cedrona.
S kršćanstvom se dan smrti počinje nazivati i danom rođenja za
nebo, što su osobito primjenjivali na datume smrti svojih
mučenika. Njihovo se štovanje razvilo već u II. stoljeću.
Kršćani su najprije posebno slavili mučenike, a s vremenom su kao
posebna svjedočanstva vjere isticani asketi, Bogu posvećene
djevice i biskupi. O pojmu svetaca i kanonizaciji, kako je danas
razumijemo, može se govoriti tek od X. stoljeća. Prva službena
kanonizacija dogodila se 993. godine, za vrijeme pape Ivana XV.,
a prvi kanonizirani svetac bio je sv. Ulrik.
Prema Drugom vatikanskom saboru, štovanje svetih proizlazi iz
trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve – pripadnici jedne i
druge, iako na različit stupanj i način, sudjeluju u istoj
ljubavi prema Bogu i bližnjemu, te pjevaju istu pjesmu slave
svome Bogu.
Dušni dan slavi se svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo
svih svojih pokojnika. Taj dan su pohodi grobovima i grobljima
znak pažnje i vjere. Tog dana mole se za duše svojih dragih
pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, nazoče svetoj misi,
povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje
milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede
tamo “gdje s oka svaka suza nestaje”.
Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz je nade i vjere u
zagrobni život.
