Koji su gospodarski, politički i društveni problemi prethodili raspadu Jugoslavije i zašto stavovi pojedinih zapadnih zemalja nisu bili ukorak s razvojem događanja?, pitanja su na koja je u svojoj doktorskoj disertaciji "Međunarodni pogledi na krizu u Jugoslaviji 1980.-1987." odgovorio dr. sc. Branko Kasalo s Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru.
– Istraživanja koja imaju u fokusu stanje u Jugoslaviji
osamdesetih godina nisu mnogobrojna, a ona koja promatraju
Jugoslaviju u kontekstu vanjske politike i međunarodnih odnosa
još su rjeđa. Iz prethodnih istraživanja vidljivo je da autori
ističu ovisnost Jugoslavije o Josipu Brozu Titu. Svi autori
uočavaju vezu između smrti Broza i eskalacije mnogobrojnih
problema u zemlji, ističe Kasalo.
Američke i britanske službe, prvenstveno CIA, u suton Titova
života i neposredno nakon njegove smrti napravile su nekoliko
analiza i procjena o mogućim smjerovima razvoja unutarnjih
društvenih i političkih procesa u jugoslavenskoj federaciji nakon
odlaska dotad neupitnog vođe i diktatora. Postupci zapadnih
partnera SAD-a i Velike Britanije u procesu raspada Jugoslavije
početkom devedesetih bili su u velikoj mjeri temeljeni na
znanjima koja su formirana tijekom osamdesetih godina.
Međutim, u razdoblju prve polovice osamdesetih Jugoslavija je
prošla kroz takav ciklus promjena da je veliki dio fonda
institucionalnog znanja unutar institucija na Zapadu trebao biti
izmijenjen. Potpuna promjena paradigme unutar koje je
funkcionirala jugoslavenska politika nakon smrti Josipa Broza –
odlazak neupitnog političkog autoriteta, eskalacija ekonomske
krize, izbijanje kosovskih nemira, jačanje srpskog nacionalizma,
kriza funkcioniranja SKJ – primorala je zapadne institucije da
revidiraju svoje poglede na zemlju.
Gospodarska kriza nazirala se već potkraj Titova života, pa su
joj zapadni analitičari posvećivali veliku pozornost. Kad je Tito
umro 1980. godine, Zapad je čvrsto stao iza ideje očuvanja
jugoslavenske nezavisnosti. Margaret Thatcher u parlamentu je
izjavila da će britanska vlada učiniti sve da očuva jugoslavensku
neovisnost, a Vijeće ministara vanjskih poslova Europske
ekonomske zajednice donijelo je odluku o zaključivanju povoljnog
trgovinskog sporazuma između Jugoslavije i EEZ. Zapadu je bilo
jasno da je preduvjet mirnoj tranziciji vlasti gospodarsko
stabiliziranje jugoslavenskog gospodarstva, a osobito kontrola
vanjskotrgovinskog deficita.
Gospodarski problemi eruptivno su izbili nakon Titove smrti.
Prema zapadnim procjenama, jugoslavensko gospodarstvo nije bilo
konkurentno, bilo je opterećeno ogromnim administrativnim
pogonom, trgovinski deficit je rastao i sve se teže pokrivao
stranim zaduženjem. Najvidljiviji rezultat tog procesa bio je pad
BDP-a po glavi stanovnika sa 3.070 dolara na samo 2.120 dolara po
stanovniku, te porast inflacije do 160% 1987. godine. Zbog manjka
deviza došlo je do otežane nabave naftnih derivata, ulja, kave,
južnog voća i sl., te se počelo s redukcijama isporuke električne
energije. MMF je već 1980. dodijelio kredit od 444 milijuna
dolara kako bi donekle stabilizirao situaciju.
Konačnom raspadu jugoslavenske države presudili su ipak nesređeni
međunacionalni odnosi. Jedna od prvih manifestacija problema koji
su potresali SFRJ nedugo nakon Titove smrti bilo otvaranje
albanskoga pitanja, odnosno pitanja položaja Kosova kao autonomne
pokrajine u sklopu Socijalističke Republike Srbije.
Poboljšavanje položaja Albanaca nakon pada Rankovića 1966.
ogledalo se u sve većoj stopi visokoškolske obrazovanosti.
Međutim, taj rast fakultetskih obrazovanih Albanaca nije pratila
apsorpcijska moć kosovskog društva i njegovih institucija te se
stvara masa nezadovoljnih visokoobrazovanih Albanaca. Američka
CIA je procjenjivala da represivne mjere koje je poduzeo Beograd
dugoročno ne mogu riješiti stanje na Kosovu, te jedino u JNA vidi
instituciju koja može zadržati jedinstvo zemlje. Akcija vojske i
policije u smirivanju stanja na terenu ocijenjena je efikasnom i
uzeta je kao dokaz za dobro funkcioniranje sigurnosnih struktura
u Jugoslaviji. Ono što je više opterećivalo američke i britanske
analitičare bila je mogućnost sukoba nacionalizama, odnosno
odgovora probuđenog srpskog nacionalizma na albanski izazov.
Cjelokupna povijest socijalističke Jugoslavije bila je pokušaj da
se iznađe adekvatno rješenje za nacionalno pitanje i u tom
kontekstu afirmirane su ili reafirmirane makedonska, crnogorska i
muslimanska nacija. Oživljavanje srpskog nacionalizma u Beogradu
početkom osamdesetih u disidentskim krugovima pokazat će se kao
ključan jugoslavenski problem. Kad je došlo do uspona Slobodana
Miloševića, Amerikanci su brzo uvidjeli u kojem smjeru vodi
njegova politika, koja se karakterizira kao konfliktna, te su
bili svjesni da će njen nastavak otvoriti krizu velikih razmjera
u Jugoslaviji, koja bi mogla zaprijetiti i njenom opstanku.
Ono što se uočava kod Miloševića je njegova spremnost da radi
mimo ustaljenih praksi, te da koristi masovnu mobilizaciju ljudi
u prosvjedima kako bi osigurao svoje političke ciljeve. Što se
tiče njegovih ciljeva oni su istovjetni zahtjevima SKS i srpskih
nacionalističkih disidenata od početka osamdesetih, a tiču se
uspostave kontrole Srbije nad autonomnim pokrajinama i
centralizacije federacije. Pokušaj Miloševića da silom zaobiđe
sustav konsenzualnog donošenja odluka u Jugoslaviji bit će u CIA
okarakteriziran kao vrlo opasan za stabilnost zemlje. Na koncu će
se to pokazati kao posljednji čavao u lijes Jugoslavije.
Kako su Amerikanci Kuharića označili kao otvorenog
hrvatskog nacionalista i pobornika Stepinca?
Zapadne obavještajne i diplomatske analize tijekom osamdesetih
često su se doticale i pitanja položaja Katoličke crkve i njenih
najviših dostojanstvenika u društvenom životu Jugoslavije. U tom
kontekstu posebno je bila apostrofirana Katolička crkva u
Hrvatskoj. Primjerice, u američkoj obavještajnoj procjeni iz
1983. ističe se kako Katolička crkva u Hrvatskoj pokušava
nametnuti sliku kako je ona jedini pravi zaštitnik nacionalnog
identiteta Hrvata, a kao poseban vjetar u leđa njenom djelovanju
istaknuto je imenovanje nadbiskupa zagrebačkog Franje Kuharića za
kardinala u prosincu 1982. godine. U izvješću se Kuharić
karakterizira kao otvoreni hrvatski nacionalist, dok mu
neimenovani izvori stavljaju na teret da ima otvorene antisrpske
stavove. Spominju se Kuharićevi sukobi sa SKH i vlastima SR
Hrvatske oko odnosa prema Stepincu.
U izvješću britanskog veleposlanika Edwina Bollanda s početka
1982. spominje se sukob između Jakova Blaževića i nadbiskupa
Kuharića oko odnosa prema pokojnom kardinalu Stepincu. Sukob koji
je eskalirao u tom razdoblju vlasti u SR Hrvatskoj željele su
prikazati kao sukob s vrhom klera u Hrvatskoj, a ne s Vatikanom.
Komentar ovih odnosa u izvješću je popraćen zaključkom kako je
Vatikan u tim prepucavanjima uskratio svoju podršku Kuhariću. O
točnosti takvog zaključka najbolje govori činjenica da je Kuharić
nakon nekoliko mjeseci uzdignut na kardinalsku čast.
Rad u Arhivu Jugoslavije u Beogradu
Kasalov rad utemeljen je na dosad slabo ili nikako dostupnim
arhivskim izvorima, gotovo isključivo dokumentima iz fondova
inozemnih arhiva kao što su američki National Archives, College
Park, MD, londonski National Archives, budimpeštanski Open
Society Archives i beogradski Arhiv Jugoslavije. U ovom
posljednjem čuva se građa iz razdoblja prve monarhističke, druge
socijalističke Jugoslavije i na koncu, SR Jugoslavije.
– Za proučavanje hrvatske suvremene povijesti taj arhiv
je nezaobilazan. Fondovi koji su me posebno zanimali bili su fond
Predsedništva SFRJ i fond Saveznog izvršnog veća (SIV). Što se
tiče samog sadržaja tih fondova, on je obilan i bilo je potrebno
izvršiti selekciju u nekim segmentima. Jednim dijelom ta
selekcija je unaprijed bila napravljena budući da je vidljivo da
dijelovi građe o nekim pitanjima uvelike nedostaju. To se
prvenstveno odnosi na sigurnosna pitanja i djelovanje
represivno-obavještajnog aparata tijekom osamdesetih,
kaže Kasalo.
Arhiv Jugoslavije pokazao se kao vrlo pristupačna institucija,
budući da je moguće fotografirati arhivsku građu te selekciju i
obradu dokumenata moguće je izvršiti naknadno.
– Temeljni problem za istraživača u istraživanju
povijesnih problema iz razdoblja socijalističke Jugoslavije je
dislociranost arhivskog gradiva u Beogradu unutar raznih
institucija. To nije predstavljalo problem u izradi moje
disertacije, ali u daljnjim istraživanjima svakako bi
moglo.
