Kako je višestruki državni prvak u fizici i osvajač olimpijskih medalja došao do središta svjetske financijske moći i što tamo radi
Gdje je sada i što radi Antonio Majdandžić, koji je našoj
javnosti postao poznat kao supertalentirani fizičar? Skupio je
brojne titule državnog prvaka u fizici, osvoji čak dvije medalje
na olimpijadama mladih fizičara još kao srednjoškolac, učenik
Gimnazije Franje Petrića.
To je bilo prije više od deset godina, no što Antonio radi sada
kao tridesetgodišnjak? Ni u jednoj zadarskoj srednjoj školi u
biti ne prate daljnji razvoj svojih nekadašnjih najboljih
učenika, ni u prosvjetnim službama se ne zna koliko ih je recimo,
postalo doktorima znanosti. A ima ih uistinu puno.
Antonio Majdandžić je jedan od takvih. Briljantno je završio
studij fizike u Zagrebu, doktorirao fiziku na prestižnom Boston
University, a sada radi na – Wall Streetu! Bilo nam je zanimljivo
saznati što jedan vrhunski fizičar, koji je objavio znanstvene
radove i u prestižnom časopisu Nature, radi u srcu svjetske burze
dionica, kako razmišlja o položaju mladih znanstvenika, odlasku
mladih iz Hrvatske, mogućnosti povratka. Evo razgovora:
Zadarskoj su javnosti donekle poznate tvoji odlični rezultati u
fizici dok si bio u Hrvatskoj, no kako si i zašto krenuo u
svijet?
– Između ispita i “studentskog života”, svaki student prije
diplomiranja počinje intenzivno razmišljati što će sa sobom: neki
prije, neki malo kasnije. Osoba razmišlja o pristupačnosti radnih
mjesta, mogućnosti da radi ono što ju zanima, kvaliteti životnog
standarda koja se može postići baveći se ovim ili onim, itd.
U Zagrebu sam na zadnjoj godini studija fizike radio diplomski
rad kod prof. Borisa Podobnika, vrhunskog “lika” koji mi je danas
dobar prijatelj, opredijelivši se za statističku fiziku i
kritične pojave u fizici kao moje područje istraživanja. Imao sam
osjećaj da tu mogu nešto “dati” u znanstvenom smislu, i s tom
disciplinom sam najbolje “rezonirao” i osjećao se poprilično
samopouzdano.
Profesor me preporučio kao “dobar materijal”
– Boris je imao dugogodišnju i vrlo intenzivnu suradnju s grupom
istraživača na Boston University, pod vodstvom profesora Eugenea
Stanleya. Stanley je “velika faca” u branši i imao je izvrsnu
suradnju s najvećim stručnjacima iz onoga čime smo se bavili, a
to su interagirajuće mreže i kritične pojave u fizici. Boris je
Stanleya uvjerio da sam ja dobar materijal za njegovu
istraživačku grupu, a meni je iz Borisovih priča postalo jasno da
je Stanleyeva grupa odlično mjesto za raditi doktorat.
Odlučio sam otići i to se pokazalo kao pun pogodak. U tih pet
godina ostavili smo iza sebe jako dobar posao, nekoliko
kvalitetnih znanstvenih rezultata, s kojima smo bili zadovoljni.
Neki od tih rezultata su danas poprilično zapaženi u struci i
ostvarila su određeni utjecaj u smislu smjera u kojem su krenula
daljnja istraživanja.
Kako si doktorirao, na koju temu i koliko je to povezano s tvojim
počecima u Zadru?
– Moje područje istraživanja na doktorskom studiju u Bostonu je
bila fizika sustava s mnogo interagirajućih elemenata, koji
međudjeluju i mogu se opisati kao kompleksna mreža. Takve sustave
nalazimo posvuda, a pokazuju jako zanimljivu fiziku, a posebno
određene fenomene čije nam razumijevanje omogućava pronalaženje
odgovora na neka teorijska ili praktična pitanja.
Jedan praktičan primjer je čovjekovo tijelo, koje se može
zamisliti kao nekoliko isprepletenih mreža koje interagiraju:
kardiovaskularni sustav, živčane mreže, fiziološki sustavi…
Pojedine bolesti su kompleksna stanja u kojima je zahvaćeno više
organa ili sustava, koje se ne može promatrati izolirano, niti
tretirati izolirano, nego kao cjelina dijelova koji interagiraju
i međusobno i s patogenim procesima, lijekovima itd.
Jedno konkretno i praktično pitanje u medicini je: ukoliko je
kompleksan sustav oštećen, koji dijelovi sustava trebaju imati
prioritet u popravljanju, tj. liječenju? Kako mimizirati, dakle
smanjiti i lokacijski rasporediti količinu invazivnih
intervencija u bolesni kompleksni sustav, da ga se popravi, uz
minimalnu invazivnost i maksimalni popravak?
Fizika sustava s mnogo integrirajućih elemenata
Slično pitanje su si postavljale i vlade kada su spašavale
pojedine gigante poslije svjetske ekonomske krize 2008., a imale
su na raspolaganju ograničenu količinu instrumenata i sredstava,
gdje se moralo pomno odabrati što će se intervencijom države
spasiti, a da oporavak ekonomije bude maksimaliziran. U slučaju
SAD-a odabrane su za spašavati pojedine veće banke i financijske
institucije, da bi se održala stabilnost sustava i spriječili
novi domino-efekti. Jer, prošla ekonomska kriza je počela kao
financijska kriza.
U ovom slučaju, ekonomija se može zamisliti kao mreža kompanija i
gospodarskih subjekata, koji međudjeluju: propast ili uspjeh
jednih utječe na poslovanje drugih. Ljudi ispravo zapažaju da je
danas “sve povezano”. Mi smo, baveći se teorijskim modeliranjem
apstraktnih mreža iz perspektive fizike, produbljivali
razumijevanje pojava i otkrivali nove detalje i kod nekih važnih
interdisciplinarnih praktičnih pitanja, u sustavima izvan
tradicionalne fizike.
Kako si kao dr. fizike došao do posla na Wall Streetu i što tu
mladi ljudi tvog profila rade?
– Financijska tržišta postala su toliko kompleksna i
tehnikalizirana, da je nastala ogromna potreba za određenim
tehničkim vještinama. I tu počinje priča o toku tehničkih kadrova
s akademije na financijska tržišta. Wall Street danas zapošljava
stotine, možda i tisuće, fizičara i matematičara, čiji je zadatak
doslovno da shvate kako neki komplicirani financijski instrument
radi, i onda da to objasne onima koji su manje vični matematici,
te da naprave automatske sustave koji će izbacivati cijene i
predlagati kako premostiti rizike raznih financijskih portfelja.
Quantovi – “dvorski matematičari” neophodni bankarima
– To su takozvani quantovi: “dvorski matematičari” i fizičari
koje financijske kompanije i investicijske banke zapošljavaju
radi tehničkih vještina koje posjeduju, a koje smatraju
vrijednima. Isključivo materijalno gledajući, kompanije s Wall
Streeta sposobne su dati “nemoralne ponude” u odnosu na plaće
koje su tipične u akademiji. U maloj zajednici fizičara, “quant”
zanimanje postalo je tako mini verzija zlatne groznice u
Kaliforniji: sa svim njenim pozitivnim i negativnim
karakteristikama i iznenađenjima.
Važno je reći, a to je barem moje mišljenje, da se ne radi tu o
nikakvom prolaznom trendu: quantovi su tu već dva desetljeća, i
samo im se povećava broj i prisutnost na Wall Streetu, s porastom
automatizacije trgovanja na svjetskim burzama. Burze gdje trgovci
i brokeri dovikuju jedni drugima cijene s jednog kraja prostorije
na drugi više ne postoje. Mnoge poslove zamjenjuju računala i
progami. Među hedge fondovima koji imaju razne strategije
ulaganja danas su neki od najuspješnijih i najmisterijoznijih
fondova “quant” fondovi koji udomljavaju uglavnom “štrebere” i
koji su specijalizirani za kvantitativne strategije ulaganja i
špekuliranja na burzama i drugim tržištima.
Ako uzmem sebe kao konkretan primjer: a danas radim u velikoj
investicijskoj banki, na tržištu američkih državnih obveznica te
pojedinih financijskih derivata, kojima se trguje na Wall
Streetu. Wall Street je drastično drugačije okruženje nego
akademija, ali i jedno jako novo i zanimljivo iskustvo. Danas
sebe vidim kao čovjeka s dva zanimanja. To me čini posebno
sretnim. Fizikom se još uvijek bavim, ali sada kao neplaćenom
hobijem: tješim se da su tako morali raditi svi fizičari do kraja
19. stoljeća.
U Americi nitko ne studira iz hobija
Možeš li sada procijeniti koliko ti je sustav
školovanja u Hrvatskoj dao, a koliko je tvoje napredovanje
rezultat samo tvoga rada?
– Na prvi pogled, sve bih mogao pripisati vlastitom radu i ničemu
drugome. Nitko neće vaš posao raditi umjesto vas. Osim ako ne
naslijedite znatno bogatstvo, ili ukradete a ne uhvate vas,
rezultati će doći tek kao rezultat rada. Na drugi pogled, mora se
priznati da mi je sustav u Hrvatskoj dao “besplatno” obrazovanje,
i na tome trebam biti zahvalan.
Na treći pogled, naši roditelji u Hrvatskoj izdvajaju visoke
poreze, od kojih dio ide na održavanje javnog besplatnog školstva
i zdravstva u Hrvatskoj. Stoga na četvrti pogled, može se reći da
dugujem samo svojim roditeljima i starijoj generaciji.
Generacijski krug se zatvara: mlađi koji danas žive u Hrvatskoj,
plaćaju visoke poreze iz kojih se izdvaja novac za besplatno
obrazovanje i liječenje novih generacija.
Trenutno živim u državi koja ima dosta različit mentalitet od
Hrvatske i gdje se znanje i obrazovanje smatra robom, i to
poprilično skupom robom. Možda to dovodi to toga da ljudi više
cijene obrazovanje, jer ga izravno plaćaju. Školarine u Americi
su zaista ogromne, visoko školstvo je većinom u privatnim rukama,
godišnje školarine tipično se kreću u iznosu jedne, jedne i pol,
prosječne godišnje plaće Amerikanca.
To bi u Hrvatskoj odgovaralo školarini od recimo 50-80 tisuća
kuna godišnje. Nemojte misliti da Amerikanci nemaju financijskih
izazova uslijed toga. Roditelji desetljećima štede za obrazovanje
djece, studenti pored studiranja vrlo često i paralelno rade (što
je u Hrvatskoj rijetkost), a odabir studija je pažljiv, jer nitko
neće iskeširati ogromnu količinu novca da bi završio fakultet
čije mu znanje neće koristiti i otplatiti uloženo, i koji će
predstavljati tek onako, hobi.
Teško mi je reći koji je sustav bolji, jer postoje vrlo uspješne
zemlje koje imaju besplatno visoko obrazovanje, kao i one gdje su
školarine izuzetno visoke, ali i dalje dugoročno isplative.
Mislim da se radi više o razlici modela i stila organizacije
društva. Amerikanci preferiraju izdvajati minimalne poreze. To
znači minimalne proračune, minimalne besplatne javne usluge, ali
i minimalan utjecaj politike na gospodarstvo.
Mladi odlaze jer im je Hrvatska premala i ograničenih perspektiva
Što misliš zašto mladi u tako velikom broju odlaze iz
Hrvatske?
– Iako mnogi krajevi Hrvatske imaju tradiciju emigriranja, čini
se da se sada događa svojevrstan val iseljavanja mladih kojeg su
potakli uglavnom nezaposlenost, ograničena perspektiva u
Hrvatskoj, te otvaranje EU tržišta rada za hrvatske državljane.
Privatni razlozi su uvijek raznoliki. Neki ljudi su doslovno
očajni jer životare, osjećaju da su probali sve opcije i da
nemaju što izgubiti, nekima je Hrvatska “premala” za ono čime se
bave, neki se nadaju brzoj zaradi (to često dovodi do
razočaranja), neki su avanturisti ili jednostavno željni
promjene… što god bio privatni razlog, čini se da zaista mnogo
ljudi odlazi i to mogu potvrditi i na primjeru vlastite
generacije.
Sloboda kretanja je dobra stvar gledano iz interesa pojedinca,
dobro je imati više mogućnosti i više izbora. Hrvatska se može
nadati da će se dio tih ljudi vratiti, a oni koji se ne vrate da
će, ukoliko razviju profitabilnu karijeru u inozemstvu, možda se
odlučiti nešto uložiti u Hrvatskoj. Ipak, i takvi ljudi će dobro
paziti gdje ubacuju svoj novac. Činjenica da većina dijaspore
“ulaže” uglavnom u nekretnine pokazuje dvije stvari: da je
Hrvatska lijepa zemlja za odmor, te da ne ulijeva jako povjerenje
za ulagati u biznis. Poduzetnici vole sređene države, sa što
manjim porezima, razvijenim tržištem, radnom snagom koja je
kvalitetna i nije skupa, te “slabom” središnjom državom koja se
ne miješa previše u ekonomiju, ali osigurava osnovne uvjete u
onome što je posao države.
Misliš li na povratak u Hrvatsku, kakav bi posao mogao raditi?
– Što se tiče mog eventualnog povratka u Hrvatsku, ništa nikad ne
isključujem. Vezan sam za Hrvatsku na razne načine, posebno zbog
obitelji, a tome će se vjerojatno dodati i neka biznis
komponenta. Trenutno sam fokusiran na posao koji radim i moja
glava je na Manhattanu, a dok god se bavim tržištem kapitala,
vjerojatno ću biti vezan uz par točaka na globusu gdje se
financijski biznis najviše koncentrira. Ipak, život u Hrvatskoj
ima i neke specifične benefite i još uvijek osjećam nostalgiju za
raznim malim stvarima i detaljima. Pod stare dane možda se
poželim mirnog akademskog načina života.
Plenković je trebao Barišiću reći – “Doviđenja”
Pratiš li aktualne rasprave oko plagijata u Hrvatskoj – ministar
znanosti i prosvjete je detektiran kao plagijator. Što kažeš na
to?
– Vrlo kratko, ministar Barišić bi trebao dati ostavku. Po onome
što sam vidio iz dokumenata koji su objavljeni u medijima, Ivan
Đikić je utvrdio jasno prepisivanje, i tu priča završava. To je
nedopustivo u znanstvenoistraživačkom radu, glupo i bezobrazno.
Ako ministar ne želi sam otići, premijer mu mora reći
“Doviđenja”.
