Posljedice globalnog zagrijavanja počele su ugrožavati i život u oceanima. Justin Heifetz, novinar kanala CNN, prokomentirao je u nedavnom članku uzroke i posljedice globalnoga gubitka kisika u oceanima
U nastavku prenosimo dijelove njegovog članka.
“Klimatske promjene ne prijete samo otapanjem polarnoga leda,
počele su ugrožavati i život u oceanima. Novo istraživanje,
nedavno objavljeno u znanstvenome časopisu Nature, otkrilo je da
se u razdoblju od 1960. do 2010. godine smanjila razina kisika, i
to za više od 2 posto.
Znanstvenici već dugo upozoravaju o mogućim smrtonosnim
posljedicama nedostatka kisika za život u oceanu te njihov učinak
na ljude.
Ovo su istraživanje proveli Sunke Schmidtko, Lothar Stramma i
Martin Visbeck, trojica znanstvenika iz Helmholtz Centra za
istraživanje oceana (GEOMAR) u Kielu u Njemačkoj.
Pomoću informacija o kisiku, temperaturi i drugim čimbenicima u
vezi sa svjetskim oceanima, mapirali su ih diljem svijeta i
procijenili ukupan gubitak kisika.
Schmidtko je napisao da su po prvi put uspjeli zabilježiti
raspodjelu i promjenu kisika u oceanima, ključnih čimbenika za
buduća predviđanja u vezi s oceanima.
Gdje uspijevaju bakterije
Dok 2 % zvuči tek kao mala promjena, ne treba više od sitnice da
se ugrozi cijeli ocean i promijeni čitavi ekosustav. Jedini su
organizmi koji mogu preživjeti u uvjetima s malo ili ništa kisika
bakterije.
Kisik nije jednoliko raspoređen u oceanima, a pad od 2 %
predstavlja prosjek ukupnih padova.
Najveća količina kisika izgubljena je u sjevernome Pacifiku, a
najveći postotak u arktičkome oceanu.
“Ta neravnomjerna raspodjela gubitka kisika može imati
dalekosežne posljedice za ribarstvo i obalnu ekonomiju”,
napomenuo je Stramma.
Promjena klime
Spomenuto istraživanje pokazuje da je taj gubitak kisika uglavnom
posljedica klimatskih promjena. Rast temperature uzrokovao je 15
% gubitka kisika jer topla oceanska voda ne može zadržati kisik.
Usto se ocean sve izraženije počinje raslojavati zbog promjena
temperaturnih gradijenata na Arktiku i smanjenja polarnoga leda.
Kisik uđe u površinski sloj vode, ali kako postaje sve toplije,
manje je vjerojatno da će doprijeti do dubljih slojeva vode
kojima je potreban kisik.
To se uspoređuje s usporavanjem oceanskoga pulsa, što može
dovesti do “srčanog udara” u oceanu.
Smanjenje ledenoga pokrivača vodi do rasta planktona, što pak
uzrokuje i veće raspadanje planktona, a to dodatno smanjuje
količinu kisika.
Tako nastaju “mrtve zone” – područja s niskom razinom kisika u
plićim dijelovima oceana, a ima ih sve više i uz obale.
Tamo ne mogu preživjeti ribe – što je opasno i za ekosustav i za
ekonomiju – ali nije ono najgore. Ta područja ispuštaju opasni
staklenički plin dušikov (I) oksid – “zlog brata blizanca
ugljikova dioksida”, kaže David Baker, predavač sa sveučilišta u
Hong Kongu.
Dalekosežne posljedice
Dušikov (I) oksid moćan je plin. Dugo se zadržava u atmosferi i
doprinosi globalnome zatopljenju, čime nadalje utječe na
klimatske promjene i oceane.
Svi se znanstvenici slažu da će takva zbivanja imati velike
posljedice na morske ekosustave i ribarstvo, a iako se neki
problemi polako rješavaju, neke se još nije ni dotaklo.
Svi bi ljudi trebali pravovremeno reagirati, što znači poslušati
i dosadne savjete o zbrinjavanju otpada i smanjenju potrošnje,
kako bi se popravilo stanje okoliša. “Oceani su ogledalo
ljudskoga zdravlja – ako oni umiru bolesni, to će se dogoditi i
ljudima”, rekao je Baker.
