Danas klinička medicina raspolaže nizom sustava za mehaničku potporu srcu, od krajnje jednostavnih, primjenjivih najviše nekoliko dana, kao što je intraaortna balonska crpka
Mehanička crpka koja nadomještava i funkciju srca višegodišnji je san kardiologa i kardiokirurga, plod želje da konačno konstruiraju umjetno srce koje bi bilo toliko tehnološki napredno i pouzdano da bi moglo dugoročno nadomjestiti teško oboljelo ljudsko srce. Tim se problemom godinama bave znanstvenici, od kardiologa i kardiokirurga do inženjera elektronike. Istraživanja su posebice intenzivna u SAD-u, ali i u nekim razvijenijim europskim zemljama.
Smrt 28-godišnjeg Siščanina Metea Orehovca, koji se prethodno dvaput liječio u KBC-u Zagreb na Rebru, uvršten na listu za transplantaciju srca, aktualizirala je kod nas pitanje nedostatka umjetnog srca, mehaničke potpore oslabljenom organu koja se koristi dok se ne pronađe novo srce odgovarajućeg donora.
U medijima se raspravljalo o tome tko je kriv što Rebro nema umjetno srce, zašto jedini uređaj koji imamo u KB Dubrava nije posuđen KBC-u, gdje se mladić liječio i o mnogim drugim »zašto«. S prof. dr. Davorom Miličićem, predstojnikom Klinike za bolesti srca i krvnih žila KBC-a Zagreb, razgovarali smo o srčanoj pumpi i tehnologiji koja se razvija u tom području medicine.
Ne baš sretan načinom na koji su mediji izvještavali o spomenutom slučaju kaže da su sustav mehaničke potpore srca tražili još prije dvije do tri godine. Stoga, ističe, bilo kakve insinuacije da je netko ove uređaje trebao nabaviti ranije nisu opravdane. Kao kardiolog koji liječi najteže srčane bolesnike, Miličić, koji je i predsjednik Hrvatskog kardiološkog društva i predsjednik Nacionalnog bioetičkog povjerenstva za medicinu, objašnjava da se bori za vrhunske medicinske standarde, ali ne može zatvoriti oči pred problemima cijelog zdravstva. Sredstva za zdravstvo su ograničena i nije lako odlučiti što je važnije: sanacija stropova u šibenskoj bolnici ili novi sofisticirani stroj.
Miličićeva klinika naš je vodeći i najveći centar transplantacijske kardiologije, a priljev teških, kritično ugroženih srčanih bolesnika i onih koji čekaju presađivanje srca sve je veći. Najtežim bolesnicima, koji ne mogu napustiti jedinicu intenzivnoga liječenja i ovisni su o intravenskoj intenzivnoj terapiji i stalnom monitoriranju, mehanička potpora srca može spasiti život. Ona je most do trenutka kad se ukaže mogućnost transplantacije.
Postoje kriteriji na osnovi kojih se bolesnik s indikacijom za transplantaciju srca proglašava visokourgentnim i kao takav ima prioritetno mjesto na transplantacijskoj listi. Time se vrijeme čekanja na transplantat u pravilu može znatno skratiti, osobito zato, što je Hrvatska već više od godine dana punopravna članica Eurotransplanta, pa se u takvim slučajevima presadak može dobiti i iz ostalih zemalja članica.
Vrijeme od eksplantacije do transplantacije srca ne bi smjelo biti dulje od četiri sata, pa je regija u kojoj možemo potraživati presadak uža, nego za neke druge organe kao što su bubreg ili jetra. Iskustva govore u prilog tome da je kod visokourgentnih bolesnika srčani presadak moguće u pravilu dobiti unutar tridesetak dana, a upravo toliko otprilike funkcionira mehanička srčana crpka kakva je ovih dana konačno stigla na kliniku.
Povijest transplantacije srca u Hrvatskoj prošla je trnovit put. Ove godine navršava se 20. obljetnica prve transplantacije u Hrvatskoj i u ovom dijelu Europe, koja je obavljena upravo na Rebru i gdje je presađeno oko 100 srca. Posljednjih godina Rebro je po uspješnosti uz bok etabliranim svjetskim centrima. Prosječno se obavi jedna transplantacija srca mjesečno, a moglo bi se i dvostruko ili trostruko više kad bi bilo dovoljno donora. I uvjeti rada i smještaja za bolesnike na kardiologiji na Rebru znatno su bolji. Ta jedina samostalna kardiološka klinika u Hrvatskoj i glavna kardiološka nastavna i znanstvena baza nedavno se preselila u novoizgrađene prostorije s više od 90 kreveta, što je trećinu kapaciteta više. Intenzivna kardiološka skrb dobila je najsuvremenije prostorne i tehnološke uvjete u kojima se, po najvišim standardima, liječe bolesnici s aktunim infarktom miokarda, složenim aritmijama i svim akutnim, kritičnim kardiološkim dijagnozama. No, još treba sagraditi laboratorij za invazivnu i intervencijsku kardiologiju te laboratorij za ehokardiografiju.
Na primjedbu, koja se mogla čuti u kuloarima, da je kardiologija dobila previše, Miličić podsjeća da od bolesti srca i krvnih žila umire svaki drugi građanin u Hrvatskoj, a razlog su i najvećem postotku hospitalizacija, oko 15 posto. Stoga, u bolnici koja ima više od 1500 kreveta, devedesetak »za srce«, još nije dosta. Klinika je na raspolaganju ne samo Zagrepčanima već i bolesnicima iz drugih krajeva Hrvatske.
Danas klinička medicina raspolaže nizom sustava za mehaničku potporu srcu, od krajnje jednostavnih, primjenjivih najviše nekoliko dana, kao što je intraaortna balonska crpka koja se godinama koristi na Rebru u određenim indikacijama, do složenijih uređaja za specifične indikacije. Veliki je raspon cijena, primjena i trajnosti. Rebro je nabavilo jedan od jeftinijih i jednostavnijih sustava, koji će se primjenjivati na najkritičnijim bolesnicima u jedinici intenzivnog liječenja, najčešće kao već spomenuti most do transplantacije, ali i za druge indikacije.
Takva crpka ne ugrađuje se u tijelo bolesnika, već se spaja s lijevom i/ili desnom klijetkom, odnosno s aortom ili plućnom arterijom. Time preuzima funkciju posrnulog srca i može bolesnika održavati na životu tridesetak dana. Crpka je spojena s upravljačkom konzolom pomoću koje se prati i programira njezin rad. Crpka je jednokratna, ali sustav od dvije konzole (jedna mora biti pričuvna) i popratne tehnologije nije jednokratan, već omogućuje primjenu mehaničke potpore srcu uz uvjet nabavke novih crpki za više bolesnika.
Postoje i višestruko složeniji i skuplji sustavi, koji omogućuju pokretljivost bolesnika na bolničkom odjelu, pa sve do malih, sofisticiranih crpki koje se ugrađuju u tijelo bolesnika i omogućuju mu boravak i izvan bolnice do transplantacije. Najmodernija generacija približava se idealu umjetnog srca. Miličić vjeruje da će za 10 ili 15 godina upravo te elektronički upravljane usavršene, a dimenzijama male mehaničke crpke biti konačna terapija, tj. da će transplantacija postati zastarjelom.
Riječ je o vrlo skupim uređajima, često još i u pokusnoj fazi i zasad nema govora o njihovoj masovnijoj primjeni ni u najbogatijim zemljama. Transplantacija je zasad najbolja metoda liječenja za bolesnike s teškim zatajivanjem srca, tj. za one u kojih je predviđeno trajanje života otprilike od nekoliko tjedana do godine dana.
Nakon transplantacije, više od 80 posto bolesnika preživi godinu dana, gotovo 70 posto pet godina, a oko 50 posto 10 godina. Neki prežive 20 i više godina, a razvojem medicine, tj. mogućnošću posttransplantacijskog praćenja i liječenja, izgledi bolesnika koji su dobili novo srce danas su znatno bolji, nego prije 10 godina.
Miličićević zaključuje da nije opravdano odmah ulaziti u višestruko skuplje investicije i kupovati uređaje koje je teže ugrađivati i kontrolirati i koji nisu neophodni za neposredno spašavanje najkritičnijih bolesnika. U bućnosti se mora računati sa sve složenijim i naprednijim sustavima bez kojih je nemoguće pratiti napredak i domete vrhunske medicine, a u tome se zrcali razvijenost i civiliziranost društva.
