Od 2007. godine situacija se u prenoćištu za beskućnike nije promijenila, otkriva nam ravnatelj Caritasa Zadarske nadbiskupije, don Ivica Jurišić
Stižu hladniji dani, klupe u parku, napušteni objekti i kolodvor postaju okrilje napuštenih, siromašnih, gladnih. Koliko smo puta bili svjedoci teške situacije zadarskih beskućnika, a jesmo li se ikada zapitali – kako im pomoći? Poznato je kako beskućnike redovito prate predrasude da se radi o narkomanima, alkoholičarima, opasnim osobama, pa to dodatno stigmatizira ovu socijalnu skupinu.
Procjenjuje se kako u svijetu danas ima oko milijardu beskućnika, a samo u Hrvatskoj ima ih tisuću.
U programu Caritasa zadarske nadbiskupije od 2007. godine djeluju prenoćište za beskućnike Sv. Vinko Paulski, te pučka kuhinja u kojoj im se služe topli obroci. Osobama koji zbog svojih osobitosti i životnih okolnosti nisu u stanju pomoći sebi u zadovoljavanju osnovnih životnih potreba, ovo je zaista jedini način da si osiguraju bar jedan topli obrok. Svakodnevno osim nedjelje i blagdana u obadvije kuhinje priprema se 300 obroka.
Uz potporu Grada Zadra i dobročinitelja, prenoćište za beskućnike otvoreno je u rujnu 2007., u kojem su se našle postelje za 12 muških i 4 ženske osobe. Pored prenoćišta, osigurani su im uvjeti da imaju tri dnevna obroka, te mogućnost održavanja svakodnevne osobne higijene i pranja odjeće. Ipak, potrebe zbrinjavanja beskućnika daleko su veće, odnosno, za njih bi trebalo osigurati cjelodnevni boravak, ili barem još jedno prenoćište. Kada ne borave u Sv. Vinku Paulskom, beskućnici se zadržavaju u napuštenoj vojarni na Voštarnici, ruševini koju su pretvorili u svoj ‘dnevni boravak’.
Od 2007. godine situacija se u prenoćištu za beskućnike nije promijenila, otkriva nam ravnatelj Caritasa Zadarske nadbiskupije, don Ivica Jurišić. U Sv. Vinku Paulskom prisutan je isti broj beskućnika, no kako stižu hladniji dani, pripremljena su 4 ležaja ‘u rezervi’. Ženska soba biti će namijenjena muškarcima, jer, kako kaže don Jurišić, beskućnica u Zadru gotovo pa i nema.
Zanimalo nas je postoje li redoviti korisnici prenoćišta. ‘Kod nas ne borave uvijek iste osobe, jer je njihov običaj seliti iz grada u grad. Nekoliko njih kod nas je od samog početka’.
Kada je riječ o proširenju kapaciteta, don Jurišić nije optimističan. Naime, Caritas bi vrlo rado to učinio, no kao što je poznato, na postojećoj lokaciji to je nemoguće, jer se zgrada prenoćišta i pučke kuhinje nalazi u sklopu studentskog kampusa i dogradnja nije moguća.
‘Već neko vrijeme tražimo lokaciju koja bi bila prikladna, kako bi nastavili razvijati naš program’, zaključuje don Jurišić.
