U Multimedijalnoj dvorani GKZD održana je javna tribina ‘Ovisnost – početak i kraj’, čije su posebne gošće bile Bernardica Juretić, voditeljica Zajednice ‘Susret’, te Ivana Buterin, voditeljica Terapijske zajednice Mondo Nuovo. Moderatorica je bila Suzana Bandić.
Organizator tribine bila je udruga Nada koja se bavi problemima ovisnosti, suzbijanjem zlouporabe droga i pomaže obiteljima ovisnika. U njihovo ime, na javnoj tribini sudjelovala je i predsjednica udruge, Ivanka Ledenko.
‘O ovisnicima i ovisnosti danas se uglavnom govori i razmišlja kao o velikom zlu suvremenog svijeta čije su najveće žrtve mladi ljudi i, u sjeni zaboravljeni njihovi roditelji, njihovo najsigurnije utočište i najčvršća podrška.
Droga u srca roditelja najprije unese osjećaj krivnje, zatim patnje i neopisive tuge. Ali uvijek na kraju prevlada ljubav koju osjećamo prema svojoj djeci, koja nas tjera na reakciju, na pomoć, na dugogodišnju zapravo doživotnu borbu. Za nas nikad ne prestaje nada da će nam se djeca iz komuna vratiti normalnom životu’, istaknula je Ledenko.
U udruzi je prisutna razmjena iskustava, edukacija te zajednički nastup roditelja i udruge prema institucijama, rekla je Ledenko, dodajući kako su iza njih brojne održane tribine, ali i mnoge koje tek slijede. Nemoguće je ovisnika bez prisile odvesti na liječenje i u komunu. To je jedan od najtežih roditeljskih koraka, priznala nam je Ivanka Ledenko.
‘U komunama napokon dolazi do suočavanja nas roditelja i djece. Istina koju nakon godina i godina vremena provedena u paklu droge napokon izgovore naša djeca osjećaj je i želja s kojom se svaki dan budimo i idemo na spavanje. Jako dirljivo i teško i treba to izdržati’.
Prihvaćanje sebe
Marin je u zajednici već više od 2 i pol godine i osjeća se puno bolje i slobodnije nego prije. ‘Svatko ima neko svoje mišljenje i sliku o tome kako izgleda to dno dna koje dotakneš u svijetu droge. Na svu sreću, moja tolerancija spram droge nije bila tolika, uspio sam je pobijediti, stoga sam se i odlučio za terapiju’, kazao je Marin.
Ivana Buterin već je 8 godina u terapijskoj zajednici Mondo Novo. ‘Nikada se ne smije prestati raditi na sebi jer to nije problem za koji se može reći da smo ga riješili i da možemo prestati s liječenjem i zaboraviti na njega. Osoba mora nastaviti raditi na sebi svaki dan, primjenjivati na sebi sve ono što je naučio u zajednici. Ovo nije posao’, rekla je Buterin, to je način života.
‘Mi koji smo u zajednici, taj naš poziv, nikakav novac ne može nadomjestiti. Kada vidite nekoga na početku terapije bez života u njegovim očima, a zatim kasnije, nakon izlaska iz terapije, kada vidite ponovno taj život u očima osobe, kada vidite kasnije njihovu djecu – tada vidite i osjetite da se sve to itekako isplatilo’.
Buterin kaže kako u zajednici svoje korisnike uče da prihvate sebe takvima kakvi jesu, sa svim svojim vrlinama i manama, uče ih komunikaciji s roditeljima, prihvaćanju odgovornosti za svoje postupke, a isto tako i da prestanu misliti samo na sebe i kako sebi udovoljiti, te da počnu misliti na druge i što drugi proživljavaju zajedno s njima i njihovim problemima.
Bolnice i terapijske zajednice su različita liječenja
Bernardica Juretić je najpoznatija hrvatska aktivistica u borbi protiv droge, magistrica psihologije koja je prva u Hrvatskoj pokrenula terapijske komune za ovisnike, bivša časna sestra i voditeljica stručnog tima zajednice ‘Susret’.
Razlika između situacije danas u odnosu na stanje prije desetak godina je u tome što smo prije imali isključivo heroinomane, dok današnji štićenici imaju teška oštećenja mozga i različite poremećaje u ponašanju. S takvima je puno teže raditi. Sve je to posljedica ecstasyja i sintetičkih droga koje ostavljaju jako teške posljedice na mozak’, rekla nam je Bernardica.
Slavko Sakoman njezine je rezultate proglasio ništavnima, na koje država samo bespotrebno troši novac. ‘Ne znam zašto Sakoman tako misli. Mi rezultate imamo, jer naši ljudi su živi i lako je doći do njih. Ne smatram da ovakvi programi državu puno koštaju. Ne znam zašto Sakoman ima potrebu kritizirati, a nikada nije ni bio u našoj zajednici. Apsurd je uspoređivati efikasnost terapijskih zajednica i bolničkog liječenja, jer su to dva različita pristupa, ali smatram da se dobro nadopunjavaju. Jer onaj tko završi detox tretman, ujedno i fizičku ovisnost, u bolnici je idealna osoba za odlazak u terapijsku zajednicu gdje će rješiti psihičku ovisnost’, zaključuje Juretić.
Ono što je problem su predrasude, kažu Juretić i Buterin, zatim sram roditelja da potraže pomoć, predrasude poslodavaca koji ne žele zaposliti bivšeg ovisnika, i samim time im opet onemogućuju zdrav i novi početak.
Nitko se nije izliječio metadonom
Među prisutnima je, uz roditelje, članove udruge Nada i ostale zainteresirane, bio prisutan i dr. Zlatko Miliša koji je također kritizirao način liječenja ovisnika u Hrvatskoj. Smatra da je metadon otrov, a ne lijek, te je njegovo prepisivanje ovisnicima nazvao drogiranjem na račun države.
Naglasio je i činjenicu da se podaci o umrlima zbog predoziranja metadonom kriju od javnosti, što je također jedan veliki problem na čijem se rješavanju ništa ne poduzima, prilikom čega je prozvao za to nadležne institucije. Prema Miliši, osnivanje svojevrsnih «čistilišta» u kojima bi ovisnici boravili uz nadzor stručnih osoba, pretežak je posao i zato se nitko ne želi time baviti. ‘Znam za slučajeve heroinskih ovisnika koji su se uspjeli izliječiti, ali ne znam niti za jedan slučaj izliječenog ovisnika o metadonu’, naglasio je.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u posljednje četiri godine na liječenje od ovisnosti dolazilo je oko 7500 ljudi godišnje. Svake godine bilježi se između 750 i 850 novih heroinskih ovisnika. Od ukupno 1012 umrlih ovisnika u razdoblju od 2000. do 2008. godine, njih 754 (74,5 posto) bilo je registrirano u sustavu liječenja, a na odvikavanju su bili u prosjeku šest godina.
U farmakoindustriji nikoga ne zanima hoće li se ovisnici izliječiti, nego koliko će se prodati lijekova. ‘Zapravo, oni su poput legalnih dilera. Nema bolje populacije ili terapije u koje se isplati ulagati danas, nego u mlade i u supstitucijsku terapiju narkomanije.
Zamislite samo ovo – ako se jedna mlada osoba od 25 godina podvrgne terapiji održavanja – ona ako poštuje pravila ponašanja i izbjegava drogu, može živjeti još 30-40 godina. Znači liječnik ima sigurnog pacijenta još 30-40 godina. Možete zamisliti koji su to novci!’, rekla je Juretić.
Glave u pijesku
Danas je veliki problem kod liječnika što se dogovaraju s ovisnicima što im prepisati – dakle, sami ovisnici određuju što će i koliko će. Udruge su poslale mnoštvo pisama raznim instutucijama i nadležnima, između ostalog i Milanki Opačić, kao i predsjedniku države, i nitko nije odgovorio.
‘Sramotno je da postoje takvi socijalni nojevi – mjerodavni u institucijama kojima je dužnost promovirati kulturu zdravlja – a oni pod pritiskom sakomanije stavljaju svoju glavu u pijesak, iz interesnih razloga’, rekao je Miliša.
‘Roditelji problema postaju svjesni prekasno – tek kada se pojavi sama droga. Da se sve odvija kako treba od samih početaka djetetovog odrastanja (odgoj, skrb, briga i sudjelovanje roditelja), dakle, od vrtića, škole, sporta i dr., taj problem se ne bio dogodio’, zaključila je Juretić.
Ovisnost se ne događa samo drugima. Ona je vani, na ulici, u disku, u parku; ona je postala dio svakodnevnice čovjeka, direktno ili indirektno i zato pozivamo sve roditelje i članove obitelji da se uključe u tribine, prisustvuju raspravama, pokažu volju i želju da se problem njihove djece počne rješavati jer možda upravo time i spase život svog djeteta dok još nije kasno.
Sve se može izliječiti, pa tako i ovisnost, ali prvi korak ka izliječenju je priznati sebi da vi i vaše dijete imate problem i boriti se dok je god to potrebno, zaključak je tribine.
