Načina na koji su se bogatili lokani moćnici i s njima povezane tvrtke za saniranje štete je bezbroj
Mnogi stanovnici Lousiane nikada neće zaboraviti
dan kada se nafta izlila u Meksički zaljev. Bio je to dan kada je možda
pomrlo par vodenih ekosustava, ali to je samo usputna stavka puno
važnije činjenice.
Naime, spretniji među njima postali su milijunaši
zahvaljujući lažnim prijavama šteta i izvođenju poslova čišćenja koje su
od British Petroleuma naplaćivali po nebulozno većim cijenama. Zovu ih
‘spillionaires’.
Naftna cijev koja je skoro puna četiri mjeseca šikljala crno zlato u
more Meksičkog zaljeva šiknula je milijune dolara u džepove lokalnog
stanovništva i tvrtki koji su se poput pirana sjatile oko posrnulog
naftnog diva ne bi li pocicale i zadnju paru iz budžeta za odštetu od 16
milijardi dolara.
Prozvali su ih spillionaires ili BP rich, a riječ je
što o privatnim, što o pravnim osobama koje su pomoću lokalnih
političkih i poslovnih veza tražile od BP-ja odštete astronomskih visina
ili pak sklapale s njima poslove čišćenja za deseterostruko veću
cijenu. Na udar je posebno došlo mjestance St. Bernard Parish čiji se
gradonačelnik i okolna klika namlatio korporativnih para naftaša da
stvarno čudi kako nitko u BP-ju nije vodio opsežniju kontrolu za što se
novac uplaćuje.
Načina na koji su se bogatili lokani moćnici i s njima povezane tvrtke
za saniranje štete je bezbroj. Od toga da su iznajmljivali generatore za
struju za 15.400 dolara mjesečno, dok je realna cijena 1.500, pa sve do
podatka da su najam dijela marine koji je bio potreban za čišćenje
morskog okoliša utrapili BP-ju za milijun dolara mjesečno, dok je prije
bila iznajmljivana za 1.700.
Porez od prihoda za čitavu općinu narastao je za 74 posto, a na ulicama
su odjednom primijećeni novi terenci, kamioni, dok su ribari kupovali
nove brodice. Prodaja vozila u lokalnoj trgovini Chevroletima skočila je
za 41 posto. Ekocid je posebno bio blagotvoran za džepove
gradonačelnika Craiga Taffara Jr. koji je proglasio izvanredno stanje
ubrzo nakon izljeva, što mu je odriješio ruke da vlastoručno sklapa
poslove i po svojem ćefu odabire tko će ući u biznis s BP-om, a bez da
mu za vratom puše interna kontrola.
Gradsko je vijeće od prvih milijun dolara u ime odštete počela kupovati
računalnu opremu, kamere, pisače, što je sve, dakako, stradalo povodom
ekološke katastrofe daleko na otvorenom moru. Naručili su čak i 712
majica s logom mjesta, a grad se su vlasti bile izdašne i s plaćanjem
notornih prekovremenih sati svojih službenika. Tu se računalo i odlazak u
trgovinu radi kupovine hrane za pse, kako pokazuje dokumentacija.
Direktor za domaću sigurnost (homeland security) David Dysart, upisao si
je 497 sati prekovremenog u periodu kraćem od sedam tjedana i za to
dobio 23.000 dolara. U prijevodu, ispada da je čovjek radio 16 sati
sedam dana tjedno.
Zaprepaštenje je izazvao i podatak da je posao oko čišćenja mora i
priobalja dobila mala obiteljska tvrtka koja se bavi rekonstrukcijom
nasipa i za deal s BP-jem koji je išao preko gradonačelnika za to bila
plaćena 125 milijuna dolara. Jasno, baš kao što se scena odigrala nakon
što je krajem protutnjio uragan Katrina, odjednom se na obali Lousiane
stvorio mali milijun ljudi željnih poslova oko čišćenja, komercijalni
ribari su kupovali nova plovila i preko noći postajali profesionalni
čistači mora ne bi ugrabili komad kolača, koji je ovaj puta bio daleko
izdašniji nego u slučaju uragana, kada je uklanjanje posljedica štete
financirala država.
Opća navala na novac British Petroleuma nastavljena je i nakon što su u
rujnu odrađeni više-manje svi poslovi oko čišćenja. Tada su na scenu
stupili zahtjevi za kompenzaciju privatnih osoba, a za koje je naftna
kompanija rezervirala fond od 20 milijardi dolara u sljedeće tri godine.
Kenneth Feinberg koji predsjeda fondom kaže da su ispočetka bili
preplavljeni zahtjevima. Sustav je bio loše organiziran i nije pravio
razliku između, recimo, ribara koji su sudjelovali u poslovima čišćenja i
kroz njih bili kompenzirani i onih koji nisu. Tako je jedan među njima
prvo dobio 100.000 dolara za odštetu pa 90 000 dolara za rad na
uklanjanju štete, što je sve sjelo na 20.000 inicijalne odštete, te je
čovjek zaključio 2010. sa 210.000 dolara zarađenog keša, što je ipak
nešto više od 67.000 koje je prijavio u 2009.
Ruke trljaju i lokalni kladioničari. Ljudi se očito moraju negdje
rasteretiti viška znamenki koje im odnedavno dekoriraju bankovne račune.
Posao im ide toliko dobro da su svi na permanentnom prekovremenom, a
šefica jedne od njih čak otvoreno izjavljuje da stvarno ne razumije
BP-jevo rasipanje novcem: ‘Dobro da ide ljudima koji su ga zaslužili,
ali ovako…’ Ovako možemo poželjeti svakom barem jedan naftni ekocid i
posljedični financijski preporod.
