U isti sat i dan, dva tjedna od nestanka kćeri, Mili Biliću je u Kričke stiglo pismo osobe koja se bavi alternativom u potrazi za ljudima
U utorak u 9.50 sati – na dan i u vrijeme kada se prije dva tjedna, prema izjavi jedinog svjedoka Frane Bilića, Antonia Bilić popela
u kabinu najtraženijeg tegljača u Hrvatskoj, sjedili smo na terasi
njezine kuće u Kričkama kod Drniša s djevojčinim ocem Milom, piše slobodnadalmacija.hr
Pušili
smo jednu za drugom, prisjećali se ratnih i prognaničkih vremena, i po
tko zna koji put tijek ugodnog i neobveznog razgovora skrenuo bi prema
njegovoj ljubimici Antoniji, sve većoj tuzi, zabrinutosti i
neizvjesnosti. I tada s terase začujemo zvuk mopeda. –
To je poštar – zausti Mile i spusti se niz kamene stepenice, te preuzme
jedino pismo koje je toga dana pristiglo na adresu Bilićevih.
Pozdravi se s poštarom, te se lagano uputi natrag na terasu. –
Pogledaj, adresirano je na nas, a nema poštanskog broja Drniša i
podebljano je HITNO – kazao nam je Mile i drhtavim rukama počeo trgati
kuvertu. Adresa
je bila “Familija roditelja Bilić Antonije” – Drniš – Dalmacija.
Pogledali smo je s druge strane, ali nije sadržavala adresu
pošiljatelja, a mjesto pošiljatelja pisma nije se moglo uočiti, tek
poštanska marka s motivom Međimurja.
–
Ne mogu. Uzmi je ti i čitaj – dodao je Mile, sjeo i još drhtavijim
rukama zapalio novu cigaretu. “Tugom utučeni svi patimo za Vas…” –
pisalo je u uvodu pisma u čijem se daljnjem sadržaju osoba definitivno
pokazala kao iznimno suosjećajna, te je obitelji u daljnjem tekstu
poručila kako se odavno bavi alternativnom tehnikom viska.
Iznimno
preokupirana cijelim događajem, potom je ustvrdila kako je obavila više
seansi, služeći se nizom objavljenih Antonijinih fotografija,
pojedinačnih i grupnih. ”Kada viskom prolazite preko djevojaka, a one
su, hvala Bogu žive, visak ima svoju tipičnu putanju. Takva putanja
živih osoba visak okreće i u slučaju Antonije”, stoji u pojašnjenju,
nakon čega je autor pisma naveo tipično okretanje viska ako se ono
postavi iznad fotografije mrtve osobe.
Prema
njegovim saznanjima, Antonia je još živa, te je u nastavku pisma
nekoliko puta naglasio da se tijek istrage usmjeri prema pretraživanju
kuća ili čvrstih objekata. “Ona je živa, ali je zatočena i nije u
mogućnosti javiti se. Krenite u pretragu kuća”, ponovio je autor
nekoliko puta, te pismo zaključio vjerom u Svemogućeg. Tada je iskra
radosti zasvijetlila u očima Antonijina oca. Vrtio je pismo u ruci,
pozorno čitao i stalno se pitao zašto kuverta nema adrese pošiljatelja
pa da mu se može obratiti.
Tog
trenutka nitko od ostalih ukućana nije bio u obiteljskoj kući. Majka
Milka otputovala je nakratko kod sestre u Split. Sestre nestale Antonije
bile su u Zadru, gdje studiraju, a njezin brat Niko na poslu.
–
Ovo je jedino što mi je kroz sve ove dane unijelo malo ohrabrenja i evo
u prsima osjećam kako mi je toplo – iskreno nam se povjerio Mile. Čak
se malo i nasmiješio, te krenuo prema telefonu da o iznenadnoj pošiljci
obavijesti suprugu i ostale ukućane. – Dat će Bog i imam osjećaj da će
biti pronađena i da će se vratiti kući – kazao je Mile, te nas potom
poveo u prizemlje kuće da nam pokaže sobu svoje Antonije.
–
Evo, tu je spavala, učila i redovito čitala knjige – kazivao nam je
Mile, pri čemu smo na stoliću sa školskim udžbenicima ugledali posložene
dvije knjige sa “zavrnutim ušima” kao znakom da su ostale nepročitane.
Bili su to romani “Sjena vjetra”, autora Carlosa Ruiza Zafona, te
“Satovi” čuvene spisateljice krimića Agathe Christie.
Soba
je odisala jednostavnošću, urednošću, te nadasve skromnošću.
Radiouređaj bio je spremljen na ormar. Televizije nije bilo, tek samo
knjige, bilježnice i ostali školski pribor. Na zidu sobe bila je
izvješena izblijedjela, stara fotografija Milinih roditelja i
Antonijinih djeda i bake. Preživjela
je rat, krađe i palež kuće, te nam je Mile pojasnio kako je upravo
Antonia željela da ta slika ostane u njezinoj sobi.
