Veliki dio emisije bio je posvećen devedesetima iz srpske perspektive
Poznati srpski pisac Vladimir Arsenijević bio je
gost Aleksandra Stankovića u ‘Nedjeljom u dva’. Arsenijević je govorio o
svojem susretu s nekad vrlo popularnim Momom Kaporom, devedesetima u
Srbiji i razlici između nekadašnje i sadašnje mladeži.
Srbija je 1994. bila slomljeno društvo, pod sankcijama i svemoćnom šapom Slobodana Miloševića,
koji je opozicijske lidere hapsio i premlaćivao u zatvorima, a narod
odavno vrlo uspješno držao u stanju nacionalističke psihoze. Ipak,
otpora je bilo, a jedan od najvećih znakova istoga predstavljao je roman
‘U potpalublju’ mladog beogradskog pisca Vladimira Arsenijevića.
U
njemu on opisuje početke jugoslavenskih ratova iz perspektive mladog
alternativca, koji se po Beogradu skriva od mobilizacije i posvećuje
svojoj prvoj velikoj priči. Iznenađujuća je bila i činjenica da je
Arsenijević za ‘U potpalublju’ dobio uglednu NIN-ovu nagradu, dotad
rezerviranu isključivo za već etablirane pisce, no te 1994. su stvari u
Srbiji očito bile toliko kaotične da se mogla prepoznati i vrijednost
jednog nepoznatog debitanta.
Od tada je Arsenijević objavio nekoliko knjiga, među kojima je najbolji
roman ‘Predator’, te postao i iskusni književni urednik. Kao takav on je
savršen gost za razgovor o književno političkim odnosima Hrvatske i
Srbije, što se danas pokazalo i u ‘Nedjeljom u dva’. Razgovor je
započeo pitanjima o Momi Kaporu, autoru mnogih
jugoslavenskih bestselera, većinom objavljenih u Zagrebu, koji se
devedesetih pretvorio u vatrenog zagovornika Miloševićeve policije.
Arsenijević je imao priliku u to vrijeme susresti Kapora, koji je i
dalje bio razgovorljiva i susretljiva osoba, ali to ipak nije bilo
dovoljno da mladi pisac ostane impresioniran svojim slavnijim kolegom.
Veliki dio emisije bio je posvećen devedesetima iz srpske perspektive,
ali ne one službene i svima poznate kroz propagandu ove ili one strane,
nego one manjinske, alternativne, koja se osjećala strancem u vlastitoj
državi. Arsenijević se osvrnuo i na aktualnu političku situaciju,
zaključivši da bi ‘ljudi željeli više kontinuiteta u politici’, umjesto
stalnih lomova kojima su izloženi.
Aleksandar Stanković ga je pitao i o mladim danima,
kada se Arsenijević prvo počeo baviti glazbom. ‘Moj početak je bio u
bendu Urbana Gerila s Canetom iz Partibrejkersa. Za našu generaciju je
estetika terorizma i punka, kao terorizma s gitarom, bila mjesto odakle
smo kretali. Čitali smo o RAF-u, Crvenim brigadama i pokušavali shvatiti
poruke koje nam oni šalju. Mi smo s četrnaest godina radili angažirane
stihove. Moja djeca su u svojim dvadesetim godinama. Danas klince s ovih
prostora povezuju sapunice, turbofolk i krš-pop koji svi gledaju.’
