Cijena polaganja vozačkog ispita u Hrvatskoj još uvijek jedna od najjeftinijih u Europi (u Njemačkoj primjerice polaganje košta 3 tisuće eura)
Osnovna cijena polaganja vozačkog ispita
(govorimo o polaganju ispita za upravljanje osobnim vozilom, odnosno B
kategoriji) u Hrvatskoj danas u prosjeku iznosi 5600 kuna.
Kada se tom
iznosu međutim pridodaju i svi ostali dodatni troškovi, predavanja iz
prve pomoći, liječnički pregled i plaćanja svih ispita HAK-u, krajnja
cijena koju je potrebno platiti penje se na otprilike 7300 kuna.
Preračunato u zajedničku valutu država kojima se uskoro (možda)
pridružujemo, postati vlasnikom ‘roze’ knjižice polaznika stoji točno
1000 eura.
Naravno, ova cijena vrijedi za one koji vozački polože iz prvog
pokušaja. Za svaki pad potrebno je uplatiti određen broj dodatnih sati
vožnje, što pribrojeno uz trošak ponovnog izlaska pred ispitivača cijenu
tečaja povećava za oko 1700 kuna.
Gornja granica za cijenu vozačkog ispita nije određena, i ona jest
prepuštena autoškolama da ‘slobodnom’ tržišnom utrkom same određuju
visinu cijena, pa su tako i one vrlo šarolike. Od najnižih, koje se
kreću od sedam, pa do najviših, koje ponegdje iznose i do deset tisuća
kuna. Dakle, što se tiče ‘enormnog’ rasta cijena polaganja vozačkog,
kako stoji u pitanju čitatelja, on je isključivo stvar autoškola.
Posljednje poskupljenje, nakon onog iz 2004. godine, Vlada je odobrila
ili, bolje reći, propisala, 2009. godine, a odnosilo se na poskupljenje
samog tečaja u autoškolama za koji je propisano poskupljenje od 40
posto, a ispita koje provodi HAK i 60 posto. Tada je s minimalne cijene
za odslušanih 30 sati iz prometnih propisa i 35 sati same vožnje, koja
je iznosila 4000 kuna, ta cijena porasla na 5600 kuna.
Formiranje minimalne, donje granice cijena polaganja vozačkih ispita, a o
čemu odlučuje Vlada, kako doznajemo iz HAK-a, ovisi o nizu čimbenika
(cijeni goriva, minimalnoj kvaliteti vozila na kojima se polaže, plaćama
predavača i instruktora i sl.) kojima se propisuje, i na taj način
osigurava svim sadašnjim i budućim aktivnim sudionicima u cestovnom
prometu, minimum kvalitete usluge osposobljavanja polaznika, koju u
Hrvatskoj nudi preko 300 autoškola. Ispod te cijene, naglašavaju u
HAK-u, nije moguće ići, a da se ne dovede u pitanje rečena kvaliteta
pružanja usluge obuke novih vozača i time i direktno našteti sigurnosti
u prometu, što je i razlog da se formiranje donje granice cijena ne
prepušta ‘slobodnom’ tržištu jer se radi o osobnoj sigurnosti građana.
Profesor i stručnjak za promet Željko Marušić potvrdio nam je tu potrebu
određivanja minimalne zaštitne cijene ali rekao i kako je cijena
polaganja vozačkog ispita u Hrvatskoj još uvijek jedna od najjeftinijih u
Europi (u Njemačkoj primjerice polaganje košta 3 tisuće eura) ali za
razliku od nas, kod njih su predavanja o prvoj pomoći i liječnički
pregledi tri do četiri puta jeftiniji nego kod nas – dakle gotovo sav
novac ide na zapošljavanje najstručnijeg mogućeg kadra za obuku novih
vozača.
Tome je tako zato što u zakonima svih država, tako i u
Hrvatskoj, stoji to kako su autoškole djelatnost od općeg društvenog
interesa a zbog prometnog ‘džumbusa’ koji vlada na Hrvatskim cestama,
kod nas je još i teže naučiti kvalitetno voziti nego u već spomenutoj,
Njemačkoj. Naglasio je također i problem koji kod nas postoji, a to je
praksa da je bez obzira na broj pokušaja (padova i ponovnih polaganja)
ipak prolaznost stopostotna.
‘Između 5 i 10 posto ljudi jednostavno je
nesposobno za vožnju iz nekoliko razloga – primjerice medicinskih ili
nepostojanja urođene motorike i slično, i u svijetu takvi ljudi ne mogu
dobiti vozačku dozvolu, dok će je u Hrvatskoj upornim izlaskom na ispit
ipak položiti i postati tako opasnost za sve sudionike u prometu, i o
tome također treba ozbiljno povesti računa’, zaključio je Marušić.
One u
svojim ponudama danas nude različita vozila na kojima se možete učiti
vožnji, od malih Opela, Fordova ili Citroena, pa sve do najnovijih
Mercedesa i BMW-a, o čemu ovisi i to koliko duboko treba zagrabiti u
džep da bi se položio ispit i dobila vozačka dozvola, koja je već odavno
prijeka potreba kako u urbanom, tako i u životu na selu, dok je,
primjerice kod traženja zaposlenja, uvjet bez kojeg se ne trebate niti
prijavljivati za praktično više od pola ponuđenih radnih mjesta, kako
na burzi tako i izvan nje.
