U betlehemskom
događaju rođenja Isusa Krista, za koji smo se pripremali tijekom vremena došašća,
ostvarena je po Mesiji ona povezanost neba i zemlje, Boga i čovjeka, za kojom
su čeznuli starozavjetni pisci i proroci.
Slušali smo ih prošlih tjedana kako
opisuju Spasitelja kao ‘kneza mira’ koji ‘tješi svoj narod’, kao ‘slugu Božjeg
koji pravdu donosi’ (Iz), kao ‘savršenu sliku i objavu Očevu’ (Heb). ‘Nebesa
odozgor rosite, ioblaci
pravednošću daždite‘ kliče prorok
Izaija(Iz 45, 8). A onda dodaje kako
‘narod, koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku’. Jer, ‘dijete nam
se rodilo, Bog nam je darovan’ (Iz 9, 1).
U Godini vjere,
koju smo svečano otvorili u listopadu ove godine, Papa nas je pozvao da iznova
‘otkrivamo sadržaj vjere koju ispovijedamo i
slavimo’,te potaknuo neka nam to
vrijeme bude prigoda za ‘intenzivnije slavljenje euharistije koja je vrhunac
djelovanja Crkve, a ujedno i vrelo iz kojega struji sva njezina snaga’ (Vrata
vjere, 9). Crkva, naime, slavi euharistiju, jer zna da ona izgrađuje
Crkvu. Budući da se utjelovljenjem Božje Riječi združilo božansko s ljudskim,
ostvareno je zajedništvo o kojem su sanjali starozavjetni oci i proroci. Ono će
postati bitnom odlikom i prvih kršćanskih skupina koje su bile ‘jedno srce i
jedna duša’ (Dj 4, 33). Takvom obliku zajedništva najbliži je onaj što ga
nalazimo u obitelji. A u obitelji se i Isus rodio, te svojim rođenjem posvetio
sve naše obitelji. U obiteljskom ozračju zbiva se susret i izmjenjuju misli,
želje i nakane. Stvaraju se planovi pa jedni s drugima razgovaraju, uzajamno se
obogaćuju i međusobno brigu vode. I dok se obitelj prepoznaje kao zajedničko
mjesto života i blagovanja, euharistija postaje vrelom i snagom njezinoga
zajedništva.
Od onoga dana, naime, kad je Isus
odredio učenicima neka slave spomen njegove večere, okupljali su se kršćani oko
stola Gospodnjeg blagovati njegovo tijelo. To su vidljivi i trajno
prepoznatljivi znakovi Crkve koji su stvarali zajedništvo među njezinim
članovima. Isus nije htio da njegova Crkva bude neka osobita organizacija, niti
neko posebno društvo. Ne, on je želio jednostavno neka ‘njegovi budu zajednica
braće i sestara’ (Mt 23, 8), zajednica stola i blagovanja, zajednica uzajamne
ljubavi. Pisac Djela apostolskih izvješćuje kako ‘u mnoštvu onih, što su
prigrlili vjeru, nitko nije zvao svojim ništa od onoga što je imao, nego im sve
bijaše zajedničko’ (Dj 4, 32). Tvorac pak takvoga zajedništva bio je Duh Sveti
koji odgaja i ‘mekša ćudi kamene i grije grudi ledene’. U Godini vjere posebice
razmišljamo o Crkvi kao Božjem otajstvenom daru zajedništva među ljudima. I
zahvaljujemo Isusu Kristu što se rodio i čovjekom postao, te po Crkvi htio
ostati s nama sve do konca svijeta.
Braćo i sestre u
Kristu! Utjelovljeni Isus želi nam se i ovih dana iznova pridružiti. Želi nas
pohoditi u našim domovima i priključiti se našem obiteljskom zajedništvu. Hoće
li naći mjesta u svratištima naših srdaca i u našim kućama? Jesmo li u ovoj
božićnoj vrevi spremni zaustaviti se, stati i osluhnuti njegov hod i kucanje na
našim vratima? On i ove godine dolazi ususret, zove nas i traži. Kuca i nosi
darove blagoslova i mira. Hoćemo li ga čuti od velike buke koja vlada u nama i
oko nas. On je blizu. Anđeoski korovi su
ga dopratili do ove suzne doline. Odliježe pjesma radosti i mira: Slava Bogu na
visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje! Potraži ga i zamoli neka se
navrati Tebi i Tvojoj obitelji. Ponavljaj mu molitveni vapaj: Ti si, Isuse, mir i čežnja duše moje.
Ti si Emanuel, Bog s nama. Dođi, Gospodine Isuse!
Svećenicima,
redovnicima, redovnicama i cijelom puku zadarske nadbiskupije želim čestit
Božić i blagoslovljenu Novu 2013. godinu!
Koristim prigodu uputiti čestitke i dobre želje svim našim vjernicima
koji žive i rade diljem svijeta. Neka ih Novorođeni obdari darovima radosti i
mira kako bi bili i ostali ponosni na svoj rod i dom, na svoje vjerske i narodne
korijene.
Uz srdačan
pozdrav i blagoslov od Gospodina,
Želimir,
nadbiskup zadarski
