U 88. godini, nakon kratke i teške bolesti, u Zagrebu je umro književnik Joja Ricov
Rođeni Kaljanin, koji je,
kako je za Naše
školje rekla njegova velika prijateljica,
štovateljica i suradnica, dramska umjetnica Milena Dundov, cijeli
otok Ugljan, a posebno Preko i Kali, bespovratno
zadužio.
– Joju poznajem cijeli
život, ne znam ni sama u koliko smo projekata zajedno radili i
surađivali. Bio je poseban, neponovljiv, svoj! Naš velikan, jedan
od najvećih hrvatskih intelektualaca, erudit, hodajuća
enciklopedija. Pratio je moj rad i često je znao reći da sam
čuvarica, princeza i kraljica čakavske poezije! I to je najveći
kompliment koji sam ikada dobila, kaže Milena Dundov te napominje
kako “ljudi poput Joje Ricova nikad ne umiru jer uvijek žive u
nama”.
Književnika Joje Ricova po
dobrome se sjećaju mnogi Prečani. Za prof. dr. Roberta Bacalju,
kulturni život Preka i Kali u posljednjih 25 godina bio bi
nezamisliv bez njegova rada i doprinosa.
– Joja Ricov zaslužan je
za renesansu kaljske kulture 90-ih godina prošlog stoljeća.
Jednako snažan pečat ostavio je i u Preku, gdje je bio jedan od
utemeljitelja kulturnog ljeta, manifestacije “Večer na Brižićevin
dvuoru”. Nebrojeno je puta sudjelovao, a kada nije mogao doći,
uvijek je bio uz nas, pratio nas, pomagao, bio nam blizak kao
brat, prisjeća se prof. Bacalja.
Joso Joja Ricov rodio se u
Kalima 25. ožujka 1929. kao prvo od devetero djece u obitelji
ribara Ive i Jakice rođene Rakvin. Osnovnu školu završio je u
Kalima (1940.), započeo soboličilački zanat, pohađao klasičnu
gimnaziju pri Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru (1941.-1943.),
odakle je zbog otpora talijanizaciji hrvatskog obalnog područja
(pa čak i vlastitog prezimena Ricov u Rizzo!) te jasno izražena
rodoljubnog, slobodoumna i antitotalitarističkoga stava isključen
pod optužbom “ateist” i komunist”, početkom srpnja 1943. Sudionik
hrvatskog otpora, zatočenik u njemačkom konclogoru Musapstan kod
Zadra (1944.), po završetku nastavlja i završava realnu gimnaziju
u Zadru (1945.-1950.), upisuje se i diplomira na Filozofskom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao profesor slavistike (1959.).
U srednjoškolskom razdoblju bavio se kiparstvom i glumom
(Hrvatsko narodno kazalište u Zadru, s gostovanjima u Šibeniku,
Splitu, Dubrovniku, i po otocima), u studentskom razdoblju i po
završetku studija posvećuje se književnosti i prevoditeljskom
radu, povremeno intenzivnije i likovnoj
kritici.
Godine 1959., neposredno
po povratku s III. festivala jugoslavenske poezije, bez procesa i
presude izgnan je u dvogodišnje zatočeništvo na Grgur pokraj
Golog otoka. Nakon intervencije prijatelja Salvatorea Quasimoda,
talijanskog nobelovca, osobnim nalogom Josipa Broza Tita 19.
travnja 1961. pušten je iz zatvora.
Umjetnički je savjetnik
kazališta “Trebbo” T. Comella u Milanu (1962.-1963.), dopisni
urednik milanskog periodika “D Ars Agency” (1963.-1967.), urednik
“Hrvatskog književnoga lista” i Zajednice samostalnih pisaca TIN
(1968.-1969.), audio-rehabilitator u Centru SUVAG (1968.-1984.),
lektor hrvatskoga i srpskog jezika i književnosti na Državnome i
Katoličkom sveučilištu u Milanu od 1973. do 1975. Član je
specijalističke ekipe stručnjaka Verbotonalnoga sustava P.
Guberine, uveo je u Italiji VM i AVGS metodu za rehabilitaciju
slušnooštećenih i učenje stranih jezika.
Joja Ricov nositelj je
Međunarodne nagrade “Europa Arte” (Pariz, Cirih, Milano) – “per
ampia e meritoria attivita artistica”, za rubriku ogleda “Lettera
dalla Jugoslavia” (Milano, 1964.); “Povelje hvalezaslužja”
Talijanskog instituta za kulturu, Zagreb 1966.; Međunarodne
nagrade “Parthenope Aurea” (Zlatna Partenopa) s pergamenskom
nominacijom “Cavaliere dell Arte 1997.” (Vitez Umjetnosti
1997.) Univerzalne akademije “NEAPOLIS” za lijepe umjetnosti,
znanosti i književnost u Napulju 1997. Godine 2007. dobio je
nagradu Grada Zadra za životno djelo.
Posljednji ispraćaj
književnika Joje Ricova bit će u petak, 27. siječnja u 14 sati u
Kalima.
