Anksioznost u djetinjstvu je u porastu na svim razinama, od straha od čudovišta ispod kreveta do teških poremećaja anksioznosti – ustvrdio je američki psiholog dr. sc. Lawrence J. Cohen.
Pri tome iznosi podatak da se na početku njegova studija psihologije, prije 30 godina, između 10 i 20 posto djece rađalo s reaktivnim temperamentom. Neka od te djece postala su zabrinuta, plašljiva ili sramežljiva, no samo je kod malog broja djece, između 1 i 5 posto, dijagnosticiran pravi anksiozni poremećaj.
Danas je postotak djece s reaktivnim temperamentom još uvijek između 10 do 20 posto, ali je broj djece sa dijagnozom anksioznog poremećaja skočio na 25 posto prema podacima Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje (National Institute of Mental Health). U tom izvješću se ističe da postoje uvjerljivi dokazi iz niza istraživanja da su anksiozni poremećaji najčešći mentalni poremećaji u djece i adolescenata.
Naravno, najnovije brojke treba uzeti s određenom rezervom, kaže Cohen, budući da se trend može definirati blažom ili težom duševnom bolešću. Štoviše, mnogi stručnjaci ovaj trend povezuju i s utjecajem farmaceutskih tvrtki na dijagnozu i propisivanje lijekova.
No, unatoč tim rezervama, Cohen je uvjeren da je anksioznost u dječjoj dobi zaista u porastu, od najrazličitijih strahova i napadaja panike do ozbiljnih tjeskobnih poremećaja. To potkrepljuje brojnim iskazima roditelja čija se djeca boje ostati u drugoj sobi sama, neka se ne usude sama biti ni u kupaonici… Druga se, pak, boje vode, toliko da se ne usuđuju plivati i tuširati sama, a neka strahuju da ne naprave neku grešku u učionici.
I učitelji su mu priznali kako imaju velik broj tjeskobne djece u svakom razredu, ali ono što je Cohena najviše zabrinulo jest činjenica da nitko od te djece nije bio na terapiji i nitko nije dobio “službenu” dijagnozu anksioznog poremećaja, iako su za to imali mogućnosti.
“U svojoj praksi vidio sam mnogo djece koji su pokazivala tjeskobu zbog odlaska u školu, bila pod stresom zbog ocjena ili životnog stila i trpjela anksioznost u fazi odrastanja i postizanja samostalnosti. Mnogi su me kolege također upozoravali na porast strahova, brige i tjeskobe”, kaže Cohen, te objašnjava taj zabrinjavajući trend.
Anksioznost je alarmni sustav koji nam je potreban da bismo pogledali na obje strane prije nego što prijeđemo ulicu. Strahove izazivaju i brojne katastrofe čijim smo slikama svakodnevno bombardirani preko medija i koje dobivamo već nekoliko trenutaka nakon što se dogode. No, o anksioznosti se može razmišljati i u svjetlu jednostavne formule, kaže psiholog:
“Zbrojite sve stvari koje nam uzrokuju stres, a zatim oduzmite sve naše sposobnosti da se s njim nosimo. Rezultat je pokazatelj stupnja naše anksioznosti. Ova formula jasno ilustrira da je anksioznost u djetinjstvu u porastu. Škole potiču sve veću konkurenciju i stres, djeca su sve više opterećena, roditelji strahuju za financije i sigurnost, dok se naše društvo temelji na modelu poraza i pobjede, u kojem će samo nekoliko djece biti u mogućnosti uspjeti.
U međuvremenu, nestaju mehanizmi oponašanja: djeca nemaju dovoljno vremena za boravak na otvorenom da bi živjela s prirodom i trčala po dvorištu. Djeca ne troše ni približno dovoljno vremena “ne radeći ništa” i uživajući u pauzi potrebnoj da obrade sva svoja nova iskustva. Umjesto toga, ona se očajnički trude da im nikada ne bude dosadno. Mislim da su mnogi roditelji i njihova djeca stjerana u kut anksioznosti.
Oni žele da njihova djeca budu akademski uspješna i uvijek zadovoljna, kreativna i socijalno i emocionalno inteligentna. To je nemoguće postići pa su tjeskoba i izgaranje neizbježna posljedica”, kaže Cohen.
Naravno, daje i savjete što učiniti.
“Da bismo to promijenili, najprije moramo poći od sebe. Što činimo da bismo kontrolirali vlastitu tjeskobu? Ja sam prestao brojiti roditelje koji kažu da ne vrše pritisak na svoju djecu. Budimo realni. Promatrao sam čudnu mješavinu izbjegavanja odgovornosti i pritiska koje današnji roditelji vrše nad svojom djecom. Oni uporno ponavljaju djeci: “Vi ne morate plivati, ili ići na rođendanske zabave, ili igrati nogomet, ako to ne želite”.
Ali u isto vrijeme izvan sebe su kada njihovo dijete nema najboljeg prijatelja ili suigrača u vrtiću, ilustrira Cohen pa kaže:
“Kao roditelji, moramo se usredotočiti na sve ono što je u suprotnosti od brige, tjeskobe i straha. To znači opuštanje, fizičku aktivnost i boravak na otvorenom. Kad je riječ o pretjernaoj zaštititi to znači pustiti djecu da dožive avanture koje će biti rizične, zabavne i sigurne, a što se tiče fobija djecu treba poticati na izražavanje nježnih osjećaja i pomagati im u prevladavanju strahova.
I zaključuje: “Za nas roditelje, umjesto brige nužno je da vjerujemo da postoji mogućnost razvoja i da je svijet dobro i sigurno mjesto za odrastanje naše djece.”
Slobodna Dalmacija
