Mislav Kolakušić, sudac Trgovačkog suda u Zagrebu proteklih je dana
postao najveći kritičar Zakona o predstečajnim nagodbama, i jedini među
sucima. Prošlog tjedna u kritici mu se pridružilo i više poznatih
hrvatskih ekonomista te sveučilišnih profesora. U akademskoj zajednici
sve su češće primjedbe na provođenje predstečajnih nagodbi, kao i na sam
zakon. Zanimljivo je da se tim kritikama ne pridružuje saborska oporba
koja je u startu podržala zakon iza kojeg stoji ministar financija
Slavko Linić. Zbog obimnosti teme intervju ćemo objaviti u dva dijela.
Nedavno ste izjavili da vlasnici tvrtki u predstečaju praktično
sami upravljaju predstečajnom nagodbom, dok su vjerovnici u nepovoljnom i
bespomoćnom položaju? Je li to društveno opasan proces?
Zakonu o predstečajnim nagodbama bi bolje pristajao naziv o Zakon o
predstečajnom izvlaštenju vjerovnika i državnog proračuna temeljem
“odluka” samih dužnika ili Ministarstva financija u slučajevima kada je
većinski vjerovnik. Zakon sadrži veliku količinu “pravnih rješenja” koja
su protivna Ustavu RH i poimanju modernog prava. Društveno najopasniji
vid zloupotrebe je činjenica da dužnici sami sebi postaju najveći
“vjerovnici” te vrlo često u postupcima nagodbi ne odlučuju vjerovnici
nego dužnici.
Kako je moguće da dužnik samostalno odlučuje u postupku nagodbe, zar se ne bi trebali dogovarati vjerovnici i dužnik?
Uredbom Vlade RH u prosincu 2012., mjesec dana nakon donošenja ZFPPN-a u
Saboru, izmijenjen je skoro cijeli Zakon i uveden je članak 72.a kojim
se jamcima daje pravo glasa – odnosno pravo odlučivanja u postupcima
predstečajnih nagodbi. Općepoznata je činjenica da su jamci dužnika
isključivo njegove povezane tvrtke. Dužnicima je time u ruke predano
“automatsko oružje za borbu” s vjerovnicima i državnim proračunom, čime
im je omogućeno da sami sebi postaju najveći “vjerovnici”, te mogu
potpuno samostalno odlučivati o potraživanjima-imovini stvarnih
vjerovnika, odnosno njihovom izvlaštenju od imovine
Primjerice, dužnik u “realnom svijetu” duguje 100 milijuna kn za
naručenu robu i usluge te 100 milijuna kn banci za kredit, temeljem čega
bi vjerovnici trebali imati ukupno 100% glasova, a dužnik 0%.
Međutim, prema “Zakonu o predstečajnom izvlaštenju” to često izgleda
ovako; dužnik prizna, a FINA rješenjem utvrdi potraživanja vjerovnicima u
iznosu od 100 milijuna kn za isporučenu robu, banci 100 milijuna kn za
primljeni kredit, te 700 milijuna kn svojim povezanim tvrtkama, svakoj
po 100 milijuna kn na ime jamstva za rečeni kredit od 100 milijuna kn.
Utvrđenjem 700 milijuna kn “potraživanja”, koja nisu nastala do
otvaranja postupka nagodbe, dužnik stječe 77,7 posto glasova s kojima
otpisuje potraživanja stvarnim vjerovnicima u željenom iznosu,
primjerice 60%, dok se ostatak “obvezuje” otplatiti na rok od 30 godina
uz poček od 2 godine. Dakle, pravi vjerovnici su od 100% glasova pali na
23%, a da se u “realnom svijetu nije ništa dogodilo” te tako ostali bez
ikakvog prava na odlučivanje o sklapanju nagodbe koja se sklapa u
njihovo ime i odlučuje o njihovoj imovini.
Ako dužnik nema kredit, to nije problem, dovoljno je da njegova povezana
tvrtka na listu papira napiše da jamči dužniku za 700 milijuna kn za
nešto i prijavi tražbinu, potpis je naravno na obje strane tog lista
papira isti. Činjenicu da povezana tvrtka nije sposobna isplatiti niti
jednu kunu, a time niti biti jamac, jer je primjerice u blokadi i
predstečajnoj nagodbi ili da uopće ne postoji vjerovnik da bi moglo
nastati jamstvo, nitko neće provjeravati.
Ako dužnik nema povezanu tvrtku nije ni to problem, mogao ju je osnovati u vrlo kratkom roku s vrlo malo novaca.
Slijedom rečenog mi je teško slušati tvrdnje u medijima da se u
postupcima predstečajnih nagodbi dogovaraju vjerovnici i dužnici. Istina
događaju se i takve situacije, ali ne često, odnosno gotovo nikada u
postupcima u kojima su utvrđene milijarde kn potraživanja.
Postoje li još neki oblici sličnih zloupotreba u postupku utvrđivanja tražbina?
Česta je i proizvodnja tražbina temeljem “pozajmica” povezanih društva
koje, naravno nikada nisu uplaćene, ali dužnik ih prizna i ponavlja se
naprijed opisana situacija.
Zar trgovački sudovi ne provjeravaju jesu li nastale tražbine
temeljem kojih se glasa i koje su sadržane u tekstu predstečajne
nagodbe?
Prema odredbama ZFPPN-a i najnovijoj sudskoj praksi Visokog trgovačkog
suda RH, trgovački sudovi nisu ovlašteni ispitivati jesu li u nagodbama
koje se sklapaju pred tim sudovima sadržane nepostojeće tražbine,
odnosno je li u prethodnom postupku pred FINA-om došlo do nezakonitog
utvrđivanja nepostojećih tražbina iako je temeljna funkcija sudova
određena Ustavom RH, a ona je suđenje, utvrđivanje činjenica i primjena
prava na utvrđeno činjenično stanje.
Je li Vlada RH uopće mogla mijenjati ZFPPN Uredbama?
Odredbom članka 87. Ustava propisano je da Vlada RH ne može uredbama
uređivati pitanja koja se odnose na razradu Ustavom utvrđenih ljudskih
prava i temeljnih sloboda, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih
tijela. Pravo vlasništva i ravnopravnost tržišne utakmice spadaju u
temeljenja prava i slobode, dok je Zakonom o sudovima u nadležnost
trgovačkih sudova stavljeno da utvrđuju postojanje potraživanja između
pravnih subjekata. S obzirom da se ZFPPN-om uređuju navedena prava i
obveze, isti nije bilo moguće sukladno Ustavu naknadno mijenjati
Uredbama.
S kojim propisom biste usporedili ZFPPN, postoji li sličan zakon u EU?
Prema mojim saznanjima ni jedan propis u EU niti u pravnom poretku RH se
ne može usporediti s odredbama ZFPPN-a. Sličan naziv Zakona postoji u
Njemačkoj i Sloveniji, ali oni nemaju dodirnih točaka s našim. U obje
države se postupak odvija pred sudovima koji utvrđuju potraživanja i
svaki vjerovnik može osporiti nepostojeće potraživanje, pa su naprijed
opisane situacije s oštećenjem vjerovnika temeljem nepostojećih tražbina
svedene na najmanju moguću mjeru.
ZFPPN je moguće usporediti s hipotetskim Zakonom o kaznenom postupku
prema kojem bi odluku o kaznenoj odgovornosti i kazni donosio isključivo
i samostalno okrivljenik. Temeljem okrivljenikove odluke da nije kriv
za kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, Općinski ili Županijski
sudovi bi prema tom zakonu bili dužni donijeti presudu kojom se oslobađa
od krivnje, te ne bi imali nikakvu mogućnosti utvrđivanja
okrivljenikove odgovornosti.
Jesu li postupci predstečajnih nagodbi korišteni i u neke druge svrhe?
Jedna od uočenih zloupotreba ZFPPN-a je svakako i korištenje postupka
predstečajnih nagodbi za preuzimanje vlasništva velikih hrvatskih tvrtki
protivno tržišnim uvjetima, odnosno po nekoliko puta nižim cijenama od
onih koje bi se mogle ostvariti na tržištu uz potpuno izbjegavanje
primjene Zakona o preuzimanju dioničkih društv i odredbi o pravima
dioničara i imatelja poslovnih udjela koja im pripadaju po Zakonu o
trgovačkim društvima.
Postoje li još neke nezakonitosti koje ste primijetili u praksi?
Jedna od temeljnih neustavnosti ZFPPN-a jesu odredbe temeljem kojih
postupak vodi nagodbeno vijeće FINA koje imenuje Ministar financija.
Ministarstvo financija često je i jedan od glavnih vjerovnika i još k
tome odlučuje i o žalbama drugih vjerovnika protiv rješenja koje je
takoreći samo donijelo, što nužno dovodi do neravnopravnosti svih
ostalih vjerovnika u odnosu na Ministarstvo financija.
Smatrate li da sudovi moraju primjenjivati tako loš Zakon?
Često se zaboravlja da su sudovi temeljem odredbi članka 117. Ustava RH i
članka 5. Zakona o sudovima dužni suditi na temelju Ustava,
međunarodnih ugovora, zakona sukladnih pravnoj stečevini EU i drugih
važećih izvora prava, te su potpuno neprihvatljive tvrdnje da sudovi
moraju suditi po “lošim” zakonima koji nisu usklađeni s Ustavom RH. Kada
bi hipotetski bio donesen “rasni zakon”, vjerujem da bi se svima
upalile “lampice” i znali bi tumačiti rečenu odredbu Ustava. Upravo zbog
ne tako rijetkih situacija da propisi nisu usklađeni s Ustavom RH,
postoji predmetna odredba. Međutim očigledno je da smo kao društvo
naviknuti na zloupotrebe zakona i smatramo da nismo dužni ništa
poduzimati po tom pitanju.
Spominjete i povrede europske pravne stečevine?
Trgovački sudovi su dužni provjeriti je li postupak i sam prijedlog
predstečajne nagodbe u skladu s Lisabonskim ugovorom (naročito dijelom
koji se tiče državnih potpora, jer Europska komisija ima mogućnost i 10
godina od sklapanja predstečajne nagodbe istu proglasiti nelegalnom ako
nisu poštivana pravila o državnim potporama). S obzirom da Porezna
uprava u ime RH nekim dužnicima otpisuje i do 90% potraživanja temeljem
poreza i doprinosa (70% glavnice plus kamate). Slijedom rečenog nekim
dužnicima je arbitrarno omogućen puno povoljniji položaj u tržišnoj
utakmici, a što je nedopustivo u modernom demokratskom društvu baziranom
na kapitalizmu.
Smatrate li da su mali vjerovnici dovedeni u nepovoljni položaj u odnosu na velike?
Podjela na “velike i male” u smislu različite primjene prava u
potpunosti derogira pojam prava kao metode ostvarenja osjećaja pravde i
morala građana, a što nužno dovodi do osjećaja bespomoćnosti i
raspadanja vezivnog tkiva građanskog društva.
Svaki sud i sudac, kao što je to prethodno rečeno, dužan je
primjenjivati odredbe Ustava RH na svaki konkretan predmet te u slučaju
uočavanja različitosti postupanja prema vjerovnicima ili njihova
oštećenja direktno primjenjivati odredbe Ustava kojima se štiti pravo
vlasništva, sloboda poduzetništva i jednakost svih pred zakonom i
sudovima.
Nerijetko se u postupcima predstečajnih nagodbi različito tretiraju
veliki vjerovnici u odnosu na male, što primjerice može ići tako daleko
da se jednoj ili više financijskih institucija daje imovina ili
isključivo pravo na naplatu iz dijela imovine, dok malima preostaje samo
da se nadaju da će dužnici ispuniti obećanje i njima nešto isplatiti
kad dođu na red.
Drugi dio intervjua objavljujemo u četvrtak 12. prosinca
