Indonezija, treća najveća svjetska demokracija sa 187 milijuna birača, najmnogoljudnija muslimanska zemlja svijeta i najjače gospodarstvo jugoistočne Azije, u srijedu bira novog predsjednika države, na glasovanju koje će odrediti hoće li zemlja nastaviti u smjeru jačanja svoje mlade demokracije ili se vratiti u prošlost
Šesnaest godina nakon pada diktatora Suharta Indonezija je blizu
tome da se ponovno okrene starom režimu jer Suhartov bivši zet ima
velike izglede na predsjedničkim izborima.
Prabowo Subianto, jedan od najmlađih Suhartovih generala koji je
1998. otjeran iz vojske zbog sudjelovanja u otmici i mučenju boraca za
demokraciju, u anketama je pretekao guvernera glavnoga grada Džakarte
Joka Widoda. Widodo, poznat i kao Jokowi, neorganiziranom je kampanjom
uspio prokockati uvjerljivu prednost i neizravno uvjeriti ljude da
upravo Prabowo ima potencijal za snažnoga vođu.
Jokowi je prije tri mjeseca imao prednost od čak 30 posto u anketama, ali sada su dvojica kandidata u mrtvoj utrci.
Indonezija je suočena s izborom koji bi mogao odrediti ne samo
zdravlje njihove demokracije, nego hoće li ona uopće preživjeti, kaže
Edward Aspinali, analitičar indonezijske politike na Australskom
nacionalnom sveučilištu. “Dvojica kandidata utjelovljuju oprečna
razmišljanja o o nedavnoj indonezijskoj povijesti i obećavaju da će
zemlju voditi u suprotnim smjerovima”, naglašava.
Bogati sin Suhartova suradnika
Prabowov otac bio je autor indonezijskih ekonomskih programa krajem šezdesetih, kad je Suharto preuzeo vlast svrgnuvši Sukarna.
“Prabowo predstavlja zaokret, možda i povratak autoritarnoj
vladavini, rekao je Edward Aspinall, profesor politologije na
sveučilištu u Canberri.
Prabowu su 62 godine, financira ga i brat tajkun, a ima i
potporu stare Suhartove stranke. Gotovo je 60 puta bogatiji od svoga
protukandidata, a ne krije da želi stati na kraj demokratizaciji i
ojačati ulogu predsjednika. On je 28. lipnja izravne izbore opisao kao
“neprikladne za nas”. “Većina sadašnjih političkih i ekonomskih sustava
ide protiv temeljne filozofije, zakona i tradicije naše nacije. To nije
prikladno za našu kulturu”. Iako je kasnije reterirao u tvrdnjama, ova
je izjava snažno odjeknula.
Taj bivših zapovjednik zloglasnih sepcijalnih snaga Suhartova
režima predstavlja se kao strog i odlučan vođa. Koristi se
nacionalističkom retorikom kako bi privukao birače.
Predsjednik u odlasku Susilo Bambang Yudhoyono nije u svojoj
desetogodišnjoj vladavini ostvario najavljeni ekonomski godišnji rast od
sedam posto. Kineski su ulagači potaknuli procvat rudarstva, ali nije
ostvareno obećanje o gradnji cesta i luka, niti o obuzdavanju korupcije.
Prabowo tvrdi da će postići gospodarski rast od 10 posto i stvoriti dva
milijuna novih radnih mjesta godišnje.
On “igra na kartu nacionalizma”, kaže John McCarthy, australski
veleposlanik u Indoneziji od 1997. do 2000, i najavljuje da će zaštititi
nacionalno blago od ekspolatacije stranih kompanija. “Indonežani su
umorni od dolaska stranih ulagača koji samo iznose novac, osobito u
rudarskom sektoru”, a strah stranih ulagača od promjene režima mogao bi
oslabiti domaću valutu, ocjenjuje analitičar Morgan Stanleya Geoffrey
Kendrick.
Siromašni prodavač pokućstva i loš govornik
Jokowi, 53-godišnji nekadašnji prodavač pokućstva stvorio
je u javnosti sliku o sebi kao o osobi siromašnog podrijetla, različitoj
od dosadašnjih čelnika, a kao guverner Džakarte stekao je ugled kao
osoba koja je osrednji govornik, ali bori se protiv korupcije, rješava
goleme komunalne probleme u Džakarti i širi pravo na besplatnu
zdravstvenu zaštitu. Često posjećuje siromašne četvrti i prati ga glas
političara koji je u kontaktu sa običnim ljudima.
Jokowijeva kampanja trudila se prikazati ga kao čovjeka koji je
krenuo od nule, ali nije ni on bez veza s politikom. Uz njega je stranka
Megawati Sukarnoputri, Sukarnove kćeri. Megawati je bila indonezijska
predsjednica od 2001. do 2004. “Ne zna se točno koju ulogu Megawati igra
u njegovu usponu. Ali očito je da ona vuče konce i sigurno joj se uloga
neće smanjiti poslije izbora”, ocijenila je Jemma Purdey, istraživačica
sa sveučilišta Deakin iz Melbournea.
Zbog toga što je uspio zainteresirati birače i prije službenog
početka kampanje, Jokowija često uspoređuju s američkim predsjednikom
Barackom Obamom. Ali za razliku od Obame koji je kampanju vodio gotovo
savršeno, analitičari kažu da Jokowi uopće nije shvatio kako je
predsjednička utrka drukčija od kandidature za niže funkcije. Naštetile
su mu, čini se, dvije stvari: nije imao ozbiljnu profesionalnu kampanju
koja će se boriti protiv prljavština za koje se nikad nije uspjelo
dokazati da dolaze od protukandidata, poput objeda da je on zapravo
Kinez, kršćanin ili komunist, ili da je Megawatina marioneta. Drugo, u
tako velikoj i raznolikoj zemlji od 250 milijuna ljudi na 5200
kilometara dugačkome arhipelagu s više od 900 naseljenih otoka,
propustio je glasačima ispričati opću priču o tome što u Indoneziji ne
valja, i kako on to kani popraviti.
Protekcionisti istog programa, ali različitih osobnosti i podrijetla
Obojica kandidata sklona su protekcionizmu, ali Jokowijev
se doima blažim. Strani ulagači priželjkuju njegovu pobjedu. Deutsche
Bank je objavio da će u slučaju Prabowove pobjede 56 posto ispitanih
ulagača prodati svoju indonezijsku imovinu, a tek 13 posto ondje kani
kupovati. Jokowijeva bi pobjeda 74 posto investitora nagovorila na
kupnju, a tek šest posto na prodaju.
Njihove se političke platforme bitno ne razlikuju. Obojica
najavljuju nove ceste, obojica će zadržati zabranu izvoza neobrađene
mineralne rudače i obojica tvrde da ih muči rast društvene nejednakosti i
uništenja okoliša.
Ono u čemu se radikalno razlikuju njihove su osobnosti, prošlost
i pogled na demokraciju. Kad se nakon 9. srpnja zbroje glasovi, vidjet
će se što je od toga Indonežanima važno.
