Mnoge će dani koji slijede odvesti putevima sjećanja. Češće i
drugačije nego li inače. Blagdan Svih svetih ili Dan mrtvih, a potom i
Dušni dan, dani su kad groblja diljem svijeta odjenu dostojanstveno
cvjetno ruho obavijeno mirisom svijeća i istkano ljubavlju i poštovanjem
prema onima kojih više nema.
Nema ih u ovoj dolini suza, kako svijet u kojem živimo neki nazivaju.
Preselili su se u smiraj ostavivši iza sebe prazninu, ali nikad
zatvorenu knjigu osjećaja na čijim koricama piše – spomenar. I upravo u
te spomenare iz godine u godinu, na prijelazu listopada u studeni, male i
velike, stare i mlade ruke »iscrtavaju« cvijeće, pale svijeće ili im se
samo dostojanstveno naklone.
Oni koji to ne mogu učiniti na mjestu na kojem počivaju njihovi
najmiliji, ili pak oni kojima više nema to tko činiti, na svakom groblju
čine to zajedničkim snagama paleći pred Centralnim križevima brojne
lumine, pletući tako kolektivno sjećanje za ono čega više nema, ali nije
prošlo. I neće proći sve dok ima netko tko će pred vječnim domom stati i
odvrtjeti samo sebi znan film.
Netko će priznati, a netko nikad neće, da dok stoji pred grobom
najmilijih, prijatelja ili čak neprijatelja, okružen nekim uzvišenjem
kojim zrači jedan od – u katoličkom svijetu najprihvaćenijih blagdana –
blagdan Svih svetih, s jednakim intenzitetom razmišlja i o onima kojih
više nema, i o onima koji postoje, a i o sebi, postavljajući si uvijek
jedno te isto pitanje koje glasi – je li smrt uistinu točka na život ili
je smrt ono što iza života stavlja znak beskraja?
Bilo kako bilo, i narednih će dana hrvatska, kao i groblja diljem
ostatka svijeta odisati vječnošću, ma koliko bila simbol prolaznosti.
Istim će putima označenim laticama krizantema i osvijetljenim luminima
sjećanja kročiti oni koji misle kako čovjek nije stvoren da bi nestao,
već je smrt samo prijelaz u vječni život, kao i oni koji ne dijele takva
razmišljanja. I stoga što reći nego – Memento mori! Sjeti se onih kojih
kao nema, a opet ima. I bit će ih sve dok ih se ima tko sjetiti.
