Najmanje 1,5 milijuna ljudi promarširalo je u nedjelju Parizom u
dramatičnom prikazu solidarnosti nakon što su ekstremisti u Parizu ubili
17 ljudi, ali ono što je na tom impresivnom skupu bilo izrazito
uočljivo je broj svjetskih vođa koji su se tamo pridružili poklicima za
obranu slobode izražavanja, usprkos činjenici da su mnogi u svojim
zemljama uspješni u gušenju te iste slobode, piše u ponedjeljak the
Washington Post.
Više od 50 čelnika država iz svakog kutka zemlje klicali su:
“Charlie, Charlie, sloboda govora”, no usprkos toj gromoglasnoj
predstavi jedinstva i sloge oko jedne od važnijih mantri zapadnih
demokracija, ne može se ne lecnuti na licemjernu prisutnost nekih
svjetskih čelnika. Iako su na skupu u Parizu svi bili jednoglasni u
potpori slobodi govora u Francuskoj, na domaćem terenu ne prezaju od
proganjanja onih koji promiču slobodu govora i slobodu medija, kaže
list.
Profesor Marc Lynch sa sveučilišta George Washington na svom je
twitteru izrazio “zadovoljstvo što je tako puno svjetskih čelnika uzelo
pauzu od zatvaranja i mučenja novinara i disidenata kako bi za slobodu
govora marširali u Francuskoj”.
Reporteri bez granica (RSF), neprofitna udruga koja promiče
slobodu govora, priopćila je da je “zgranuta nazočnošću dužnosnika iz
zemalja koje ograničavaju slobodu informiranja”.
Na udaru kritika RSF-a posebno su se našli egipatski ministar
vanjskih poslova Sameh Shoukry, turski premijer Ahmet Davutoglu, ruski
ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, alžirski ministar vanjskih
poslova Ramtane Lamamra, ministar vanjskih poslova Ujedinjenih Arapskih
Emirata Šeik Abdulah bin Zajed al-Nahjan i gabonski predsjednik Ali
Bongo. Na indeksu slobode medija RSF-a, Egipat je od 180 zemalja zauzeo
159. mjesto, Turska 154., Rusija 148., Alžir 121., UAE 118., a Gabon 98.
Hrvatska je na tom popisu 65., Srbija 54., a Slovenija 34.
Što svjetski čelnici ujedinjeni u Parizu rade u svojim zemljama
RSF podsjeća da je Egipat prošle godine na zatvorske kazne od
sedam do 10 godina osudio troje novinara Al-Jazeere pod optužbom za
“terorizam”. Turska, koja je 2012. i 2013. zatvorila najviše novinara na
svijetu nastavila je s tom praksom i u 2014., uhitivši veći broj
novinara, među kojima je i glavni urednik Zamana, jedan od vodećih
listova povezanog s umjerenim pokretom Islamski Gulen.
Ni Rusija, kako se stalno pokazuje, nije zemlja za novinare.
Tamo je bloger i politički aktivist Aleksej Navaljni već više puta
zatvaran, a nekolicina preostalih neovisnih medija bori se za
preživljavanje. Iako je sloboda govora uvedena u alžirski ustav, prije
prošlogodišnjih izbora uhićen je veliki broj novinara.
U UAE, od 2011. u zatvorima čami više od 100 novinara, aktivista
i kritičara vlade, tvrde Humans Rights Watch i Amnesty International.
Istraživački novinar iz Gabona Jonas Moulenda morao je pobjeći iz zemlje
zbog prijetnji smrću.
Le Monde je ukazao i na nazočnost mađarskog premijera Viktora
Orbana koji je nedavno predložio porez na internet te izraelskog
ministra gospodarstva Naftalija Bennetta koji je jednom izjavio da je
“pobio mnogo Arapa u svom životu i da s tim nema problema”.
Twitter se užario zbog bijesnih poruka nakon što su se maršu u
Parizu pridružili saudijski dužnosnici u čijoj je zemlji zbog
bogohuljenja upravo izbičevan jedan bloger.
Možda bi sudjelovanje tih svjetskih vođa na skupu u Parizu
trebalo poslužiti kao važan podsjetnik: slobodu govora je lako
podržavati kada je ona nejasan, mutan koncept.
Kako primjećuje Teju Cole u the New Yorkeru, “umjesto da
ponavljamo da su napadi u Parizu odlučujući trenutak u krizi slobode
govora – kako to tvrde mnogi komentatori – bitno je razumjeti da su
sloboda govora i ostale manifestacije slobode u zapadnim društvima već u
krizi i to krizi koju nisu izazvala trojica poludjelih naoružanih
napadača”.
SAD je, piše Cole, konsolidirao svoj tradicionalni monopol na
ekstremno nasilje. “A posljedice za one koji propituju taj monopol su
jako teške”, tvrdi Cole i podsjeća da je jedina osoba u zatvoru zbog
“CIA-ine gnusne prakse mučenja Jogn Kiriakou, zviždač koji je to
razotkrio”.
“Edward Snowden je zbog otkrivanja informacija o masovnom
nadzoru građana čovjek s tjeralice, a Chelsea Manning služi 35-godišnju
kaznu zbog uloge odavanja informacija WikiLeaksu. I njih dvoje su
bogohuljitelji, ali nisu svjetski cijenjeni poput karikaturista tjednika
Charlie Hebdo”, piše novinar New Yorkera.
Ubojstva u Parizu, nastavlja Cole, strašna su uvreda ljudskom
životu i dostojanstvu i snaga tog zločina će nas još dugo proganjati,
ali tvrdnja da je nasilje tih samoproglašenih džihadista jedina
prijetnja slobodi Zapada zanemaruje druge, često izravnije i intimnije
prijetnje.
“SAD, Francuska i Velika Britanija pristupaju instituciji države
svaka na svoj način, ali su saveznici u određenoj viziji svijeta i
jedna od važnih stvari koju dijele je očekivanje istinskog poštivanja
zapadne sekularne religije. Hereze protiv državne vlasti se pomno prate i
kažnjavaju”, ističe Cole i podsjeća da Velika Britanija uhićuje ljude
koji na društvenim mrežama pišu komentare protiv vojske ili policije.
“Masovno špijuniranje ima zastrašujući učinak na novinarstvo i
primjenu zakona u SAD-u, no usprkos tome, oružane snage i obavještajne
agencije uživaju nepokolebljivu potporu građana”. Kada počine ratne
zločine, malo tko od njih očekuje punu odgovornost ili pokretanje
sudskog progona”, piše Cole.
Amerikanci ne bi dopustili svoj Charlie Hebdo
Francuska tuguje i bit će ožalošćena još sljedećih tjedana. Mi
tugujemo zajedno s Francuskom. I trebamo tugovati. Ali je također točno
da nasilje s “naše strane” ne jenjava i gotovo je izvjesno da će u isto
vrijeme za mjesec dana “mnogi mladi vojno sposobni mladići” i mnogi
drugi, niti mladi niti muškarci, biti ubijeni u Pakistanu u nekom od
brojnih napada bespilotnih letjelica. A znajući što se dogodilo tijekom
prijašnjih napada, i u ovom će uglavnom stradati nevini.
“A mi koji se bavimo pisanom rječju nećemo slomiti olovke zbog
tih ubojstava, a ta neosporivost, taj izostanak žaljenja, kao i pokolj u
Parizu je jasna opasnost za našu kolektivnu slobodu”, zaključuje Cole.
Istodobno, David Brooks u članku “I Am Not Charlie Hebdo” (Ja
nisam Charlie Hebdo) u New York Timesu, piše da se pogubljene francuske
novinare s pravom slavi kao mučenike slobode izražavanja, ali i dodaje:
“ali, neka bude jasno – da su u posljednja dva desetljeća svoj satirički
magazin htjeli izdati na bilo kojem američkom sveučilišnom kampusu ne
bi trajali ni 30 sekundi. Studenti i profesori bi ih optužili za govor
mržnje, a administracija bi im srezala financijsku pomoć i zatvorila
ga”.
“Vrijeme je da s manje licemjerja pristupimo našim vlastitim
kontroverznim figurama, provokatorima i satiričarima”, zaključuje
Brooks.
