Borci Islamske države ovaj su se
tjedan opasno približili drevnoj Palmiri, “Veneciji pijeska”, antičkom
biseru u pustinji čije bi potencijalno uništenje predstavljalo
neprocjenjiv gubitak za svjetsku kulturnu baštinu, piše BBC.
Palmira je zadnje mjesto na kojemu bi bilo tko očekivao šumu
kamenih stupova i lukova. Putnici iz 17. i 18. stoljeća svaki su put
bili ponovno oduševljeni onim što su vidjeli – prostranim poljem
ruševina usred sirijske pustinje, negdje na pola puta između sredozemne
obale i doline Eufrata.
Posjetiteljima je, međutim, glavni razlog razvoja i napretka toga
mjesta odmah vidljiv – drevna Palmira nalazi se na rubu oaze datuljinih
palmi i vrtova. Smještena je na izvoru vode i na trgovačkom putu s
istoka, a samo joj ime kazuje da palme i dalje dominiraju krajem.
Za grad na tako izoliranoj lokaciji, Palmira zauzima važno mjesto u povijesti Bliskog istoka.
Od skromnih početaka u prvom stoljeću prije Krista Palmira je
postupno dobivala na važnosti pod vlašću Rima dok u trećem stoljeću
gradski vladari nisu izazvali rimsku vlast i stvorili vlastito carstvo
od Turske do Egipta.
Priča o kraljici Zenobiji koja se borila protiv rimskog cara
Aurelija dobro je poznata. Manje se zna da je Palmira ratovala s još
jednim velikim carstvom, onim Sasanidskih Perzijanaca. Sredinom trećeg
stoljeća kad su Sasanidi napali Rimsko Carstvo i zarobili cara
Valerijana, upravo Palmirci su ih porazili i potisnuli natrag preko
Eufrata. Nekoliko desetljeća nakon toga Rim je bio prisiljen oslanjati
se na palmirsku vlast kako bi obnovio svoj utjecaj na istoku.
Palmira je veliko bliskoistočno postignuće, grad kao nijedan
drugi u Rimskom Carstvu, jedinstven s umjetničkog i kulturnog aspekta. U
drugim gradovima glavnu su riječ vodile političke elite, dok je u
Palmiri najvažniji bio stalež trgovaca. Njihovim vojnicima specijalnost
je bila zaštita trgovačkih karavana kroz pustinju.
Poput Venecije, Palmira je stvorila golemu trgovačku mrežu, no u
ovom je slučaju pustinja bilo njezino more, a deve njezini brodovi.
Bogatstvo stečeno trgovanjem s istokom Palmira je uložila u impresivne arhitektonske projekte u gradu.
Dobro očuvani ostaci svetišta palmirskim bogovima (Belov hram),
široka ulica s kolonadama i kazalište i danas su očuvani. Arheološke
iskopine ukazuju na nekad živu bliskoistočnu kulturu s upečatljivim
vlastitim identitetom.
Palmirani su svoje monumentalne zgrade ponosno ukrašavali
vlastitim semitskim pismom i jezikom umjesto da se oslanjaju na grčki i
latinski – norme ondašnjeg antičkog svijeta.
Palmira je razvila vlastiti umjetnički stil, svoju klasičnu
arhitekturu. Ukrasi na zgradama i način odijevanja govore o širokoj
povezanosti s istokom i zapadom. Bila je to u ono doba kozmopolitska
kultura.
No o Palmiri se još uvijek zna relativno malo. Iskopan je samo
djelić gradskog prostora. Većina još uvijek leži tek nešto ispod
površine, a ne u dubokim slojevima, zbog čega je gotovo nadohvat ruku
pljačkašima.
Poput drugih sirijskih mjesta i Palmira je bila pljačkana u
povijesti, no s obzirom na ponašanje Islamske države u Iraku postoji
opravdana bojazan od sustavnog uništenja padne li Palmira u njezine
ruke.
Ako se to dogodi, važno poglavlje bliskoistočne povijesti i kulture postat će još jednom žrtvom tragičnog sukoba u Siriji.
