Naša sugrađanka Ozrenka Kamber, koja je posljednjih mjeseci proživljavala veliku obiteljsku dramu i u konačnici tragediju u kojoj je izgubila svog dragog oca, jučer je preko svog Facebook profila uputila Otvoreno pismo zadarskoj i hrvatskoj javnosti te institucijama u kojima traži odgovore na brojna pitanja ali prije svega želi zaštiti moguće buduće žrtve infekcije clostridium difficile u Općoj bolnici Zadar.
Otvoreno pismo uz dopuštenje autorice, prenosimo u cjelosti.
Otvoreno pismo
Ove riječi posvećujem uspomeni na mog tatu Marka koji je nedavnog
proljetnog dana, najljepšeg mjeseca svibnja, ove godine, napustio ovaj
Svijet jer je njegova Duša odlučila otići iz tijela izmučenog do smrti,
zbog zakašnjele dijagnoze, zbog nemara sustava, zbog liječnika koji su
zaboravili zašto su studirali medicinu i koji se s pacijentima bahato
poigravaju smatrajući ih brojevima na bolničkim listima, zbog onih koji
se prema starijim pacijentima ponašaju kao prema onima koje ne treba
liječiti jer će i onako ubrzo umrijeti, zbog nehumanosti onih koji u
trenutku kada ne znaju dijagnozu umjesto iskrenog ” Ne znam.” izreknu
rečenicu: “Pa znate, to je od starosti.”, zbog bolničkog osoblja i
liječnika koji ne slušaju opisane simptome već u povijest bolesti
upisuju svoju interpretaciju izrečenog, zbog bolničkih ravnatelja koji
smanjuju broj osoblja, lijekova i potrepština kako bi uštedjeli i time
štete zdravlju onih koji svaki mjesec iz svojih plaćica izdvajaju
poprilične svote novca za njihove plaće, za svoje liječenje, za
lijekove, za potrebne pretrage, zbog liječničkog neznanja, nebrige i
nehumanosti, zbog činjenice da su bolnice i ambulante sve manje mjesta
gdje se ljude liječi, a sve više mjesta na kojima se umire.
I zato,
dragi Svijete, želim vam ispričati, želim s vama podijeliti osobnu
priču. Možemo moje riječi nazvati otvorenim pismom, možemo i
svakodnevnom jadikovkom. Kako god, pročitajte ga i podijelite, molim
vas. Pročitajte ga i podijelite jer možda tim činom uspijete spasiti
barem jedan ljudski život.
Ovo nije priča o mom tati, dragoj mudroj
Duši koja je otišla na nebeske poljane. Ovo je priča o ubojici i
nemaru. Ime ubojice je clostridium difficile. To vam je mala sićušna
bakterija koja aktivno prebiva na adresi nemara ….zadarske Opće
bolnice, možda i na nekim drugim, meni trenutno nepoznatim bolničkim i
inim adresama.
Ovo je priča o svim Dušama svih žena, muževa,
očeva, majki, djece, braće , sestara, baka, djedova, rođaka i prijatelja
, svih srcu bliskih Bića koja su preminula od posljedica bolničke
infekcije bakterijom clostridium difficile ili bilo kojom drugom, bilo u
zadarskoj općoj bolnici ili bilo kojoj drugoj, ma gdje se nalazila.
Znam, rekli su vam da smrt vaših bliskih i dragih nije zbog bakterije.
Znam, rekli su vam da im je imunitet bio loš. Znam napisali su vam u
njihovim zadnjim otpusnim pismima da su umrli od srčanog aresta, od
upale pluća i drugih poznatih i manje poznatih bolesti.
Ali nisu vam
rekli da ih zbog bolničke infekcije clostridium difficile, koja često
hara raznim bolničkim odjelima, nisu mogli uobičajeno liječiti jer za
razne druge bakterijske upale moraju primjenjivati antibiotike širokog
spektra koji omogućuju bujanje clostridium difficile pa su se tako vaša
draga Bića našla u začaranom krugu.
Clostridium difficile koja izaziva
10, 12 pa i više proljevastih vodenih sluzavih stolica iscrpi tijelo do
kraja, pacijent zbog oslabljenog imuniteta i iscrpljenosti “pokupi”
neku drugu bakterijsku upalu, dobije antibiotik širokog spektra za tu
novu upalu, a on opet omogućuje još žešće bujanje clostridium
difficile.
A znate zašto? Najčešće zbog bolničke bahatosti i
nemara, zbog nedovoljnih preventivnih higijenskih mjera, zbog bolničkog
sustava koji ne zatvara odjele na kojima je infekcija aktivna, najčešće
jer infektolozi ne smještaju oboljele na infektologiju već ih ostavljaju
u sobama na drugim odjelima. Istražite, molim vas, koliko je ljudi
umrlo od posljedica infekcije clostridium difficile u proteklih 6
mjeseci samo u zadarskoj bolnici i ne dozvolite da vas uvjere da su
umrli jer im je imunitet bio loš, jer su bili stari i kronično bolesni.
Nije istina, umrli su jer se takvim bolničkim infekcijama ne pridaje
adekvatna pozornost.Umrli su jer su iako našem srcu predragi ,većini
liječnika i bolničkog osoblja samo su broj. Za njih su bili samo još
netko kome je srce prestalo kucati u nekom trenutku. Za nas su Bića
koja smo voljeli, Bića kojih se sjećamo s ljubavlju, Bića zbog čijeg
odlaska s ovoga Svijeta hodamo bez punine radosti u pogledu i bez
osmijeha na usnama.
I ne pomišljajte da se to događa samo povremeno i samo nekom drugom. Nije istina, događa se prečesto, događa se nama.
Proteklih mi je dana mnoštvo ljudi izražavalo sućut, duboku iskrenu,
čak i oni koji nisu poznavali mog tatu, čak i oni koji su posve površno
poznavali mene. Znate li otkud im tolika sućut?
Skoro polovica njih
izgubili su vrlo blisku osobu zbog medicinskog nemara i zbog bolničke
infekcije nekom od superotpornih bakterija. I zamislite kojeg li
apsurda, ta sićušna bakterija ubojite moći nije neuništiva. Večina naših
liječnika niti ne zna da se njezine spore zadržavaju na zaraženim
površinama u vanjskim uvjetima često i više mjeseci, da se vrlo lako
prenose, ali da se uspješno uklanjaju običnim klorom.
Većina naših
liječnika ne mari i ne prati svjetska istraživanja koja pokazuju da se
na vrijeme dijagnosticirana bakterija može uništiti kombinacijom prvog
lijeka izbora medazolom u kombinaciji s probiotičkim sojem
Saccharomyces boulardii. Većina naših liječnika ne zna i ne mari da
postoje ljudi koji su izliječili infekciju clostridium difficile, uljem
divljeg origana, koloidnim srebrom, probiotikom soja Saccharomyces
boulardii, čajem od lista oraha, čajem od kurkume i đumbira. Većina
naših liječnika.
Zbog čijeg su nemara oboljeli naši bližnji, niti ne
zna da se osoba vrlo lako zarazi bakterijom ako s njom dođe u kontakt, a
da pri tom istovremeno koristi antibiotike širokog spektra. Većina
naših liječnika olako ordinira antibiotike i pri tom niti ne spominju
da uz njih trebamo piti probiotike.
Dragi moji, umorna sam od nemara
većine naših liječnika. Dragi moji, tužna sam zbog posljedica
liječničkih nemara. Dragi moji, tužna sam i zbog svih vas koji sliježete
ramenima i kažete: “Što se tu može? Koja korist ako o tome pričamo i
pišemo? Koja korist ako prijavljujemo liječnički nemar? Ne može se tu
ništa.”
Kako znate da nema koristi? Kako znate da se ne može ništa?
Kako znate ako prigovarate samo sebi u bradu i pred svojim prijateljima
na kavi? Kako znate ako ništa niste pokušali učiniti da spriječite
nepotrebno umiranje?
Moram izreći istinu. Istina, izrečeno neće
vratiti ni mog tatu, ni Bića koja ste voljeli, ali će možda moje
iskustvo pomoći nekome drugome u borbi protiv bolničkih infekcija
superotpornim bakterijama, kako ih nazivaju. Možda će izrečeno udružiti
ljude u prijavama bolničkih i liječnih nemara barem bijelom telefonu
Ministarstva zdravlja.
A osim toga imam li ja kao ljudsko Biće
moralno pravo učiniti takav propust da ne ukažem na činjenicu da se u
nekoj bolnici, mjestu liječenja, umire zbog bolničke infekcije koja se
skriva od javnosti?!
Pitate se zašto sam čekala, zašto nisam odmah
reagirala? Reći ću vam. Nemam medicinsko obrazovanje.
Tatina dijagnoza
je stigla prekasno. Liječnici me nisu upozorili na posljedice koje
bakterija izaziva. Nisam znala ništa o bakteriji clostridium difficile
niti o mogućim komplikacijama i smrtnom ishodu. Nisu mi rekli niti de se
prenosi.
Nisam znala ni mogla zaštititi ni sebe niti članove svoje
obiltelji, niti prijatelje, niti dragu tatinu njegovateljicu koja se,
dok ovo pišem, također bori s clostridium difficile. Nisam imala
priliku istražiti mogućnosti liječenja niti posljedice infekcije
bakterijom clostridium difficile. Sve se odvijalo munjevitom brzinom.
Dva dana nakon dijagnoze i pozitivnog nalaza na clostridium difficile
tata je dobio hipoglikemiju i smješten je na endokrinološki odjel. Tek
tada sam sama po internetu počela istraživati što je to clostridium
difficile, kako se prenosi, kako se uništava, kako se liječi. Pročitala
sam stranice i stranice stručnih tekstova, istraživanja, ali i foruma i
osobnih iskustava oboljelih koji su preživjeli.
Saznanja koja sam
dobila stigla su prekasno. Dan nakon tatine smrti obavijestila sam
ravnateljstvo bolnice o mojim saznanjima vezanim za bolničku infekciju
clostridium difficile na odjelu pulmologije, a kasnije i na gastro
odjelu, obavijestila sam ih i o saznanjima da je u kratko vrijeme od
posljedica te infekcije umrlo više ljudi, obavijestila sam ih i o svim
propustima liječnika koje ovdje ne želim nabrajati, a iskreno se nadam i
želim vjerovati da će ih inspekcija Ministarstva zdravlja istražiti,
jer sam danas i njih putem bijelog telefona 0800 7999 obavijestila o
infekciji u zadarskoj bolnici, upozoriši ih da ću podići tužbu zbog
smrti mog tate prouzročene nemarom, ukoliko ne poduzmu sve što je u
njihovoj moći da zaustave infekciju.
I baš kao što sam dan nakon tatine
smrti rekla tajnici sanacijske ravnateljice ukoliko čujem da je u
zadarskoj bolnici iti jedan pacijent umro od posljedica infekcije
bakterijom clostridium difficle tužit ću ih. Ne zbog osvete i ogorčenja,
ne zbog nadmudrivanja, bahatosti i ego pricipa već zbog želje da se
više nikom ne dogodi priča moje obitelji, da nitko više ne izgubi
voljenu osobu na ovaj način zbog bolničkog i liječničkog nemra.
Kao
što rekoh, neobičnog toplog osunčanog proljetnog dana 05.05.2015.
godine, u zadarskoj bolnici od posljedica bolničke infekcije
clostridium difficile preminuo je moj tata, na mjestu na kojem nije
želio umrijeti, bez prisustva ljudi koje je volio, u izoliranoj sobi u
koju je bolničko osoblje ulazilo sa zaštitnm odjelom, maskom i
zaštitnim rukavicama, na čijim je vratima bilo napisano: “Zabranjen
ulaz i posjete.”
Zbog izolacije mu nisam mogla ispuniti zadnju želju da
mu dovedem ženu koju je od svoje 17 -te godine beskrajno volio, moju
staričicu majku, da je još jednom vidi, niti da ga odvedem da umre doma
okružen toplinom i ljubavlju nas koji ga volimo.
Da, u pravu ste kada
pomišljate da je bio stari čovjek koji je, kako mi je zadnjih dana u
bolnici i sam rekao, proživio dugih 78 godina na ovoj Zemlji. No, mi
koji smo ga imali čast poznavati i voljeti ne brojimo više njegove
godine nego uspomene, one doživljene, a istovremeno pokušavajući
proniknuti u broj uspomena, onih otetih liječničkim nemarom.
I da ne pomislite da su svi liječnici nemarni i nehumani želim reći:
Hvala doktorici Vučak s odjela endokrinologije koja se lavovski borila
za život mog tate iako ni njega ni moju obitelj nikada prije nije
susrela.
Hvala joj na svakom liječničkom djelu, na profesionalnosti,
otvorenosti, susretljivosti i na svakoj ljudskoj toploj riječi. Hvala i
svim sestrama koje su pokušale mom tati ublažiti bol, tugu, jad i čemer
zadnjih dana, a posebno mladoj sestri neznanog mi imena koja ga je
hranila njegovim zadnjim ručkom.
Hvala svima vama koji ste mojoj
obitelji i meni pružili podršku na bilo koji način u proteklom vremenu.
Pokazali ste nam da postoji mnoštvo sućuti i topline u ljudskim srcima.
I na kraju… hvala ti tata što si postojao. Ponosim se što sam
tvoje dijete ma koliko godina imala. Hvala ti na blagoslovu života s
tobom, na mnoštvu uspomena koje izmame sjetni trag osmijeha na mom licu.
Hvala ti na onome što ja jesam.
Hvala vama koji ste imali
dovoljno strpljenja da pročitate ovo mnoštvo riječi i vama koji imate
dovoljno hrabrosti da podijelite neku svoju priču.
Molim sve vas
čija su voljena Bića bila ili još uvijek jesu inficirana bolničkim
infekcijama da mi se javite na mail: ozrenkak@gmail.com.
