Kalifornija je postala peta američka savezna država koja terminalno
bolesnima dopušta legalno okončati vlastiti život pod liječničkim
nadzorom, no što o tome kažu zakonodavstva drugih zemalja, analizira
suvoditeljica Centra za medicinsko pravo i etiku londonskoga King’s
Collegea Penney Lewis, u komentaru za BBC.
Objašnjavajući razliku između termina ‘eutanazija’, ‘potpomognuto
samoubojstvo’ i ‘potpomognuto umiranje’, Lewis kaže da je eutanazija
postupak s nakanom da se terminalno bolestan čovjek poštedi patnji,
najčešće smrtonosnom injekcijom koju ubrizgava liječnik. Potpomognuto
samoubojstvo je svaki čin koji namjerno pomaže drugoj osobi da se ubije,
primjerice pružajući mu sredstva da to učini, najčešće propisujući mu
lijek u smrtonosnoj dozi. Potpomognuto umiranje termin je koji se obično
rabi u SAD-a i Velikoj Britaniji a primjenjuje se samo za potpomognuto
samoubojstvo terminalno bolesnih ljudi, primjerice u imenu zakona kao
što je slučaj sa Zakonom o potpomognutom umiranju o kojem se nedavno
raspravljalo u Velikoj Britaniji.
Zemlje koje dopuštaju eutanaziju i potpomognuto samoubojstvo
U Nizozemskoj, Belgiji i Luksemburgu dopuštena je eutanazija i
potpomognuto samoubojstvo. Švicarska dopušta potpomognuto samoubojstvo
ako osoba koja pomaže čini to iz nesebičnih pobuda, Kolumbija dopušta
eutanaziju, Kalifornija se upravo pridružila američkim državama koje
dopuštaju potpomognuto umiranje Oregonu, Washingtonu, Vermontu i Montani
a Kanada će dopustiti eutanaziju i potpomognuto samoubojstvo od veljače
2016. godine.
Skrećući pozornost na načine na koje pojedina zakonodavstva tretiraju
ljudsku patnju kao razlog za eutanaziju, odnosno odgovarajući na pitanje
mora li čovjek patiti da bi mu bilo dopušteno okončati život, Lewis
klasificira odgovor prema zakonodavstvima navedenih zemalja.
U Nizozemskoj pacijentove patnje moraju biti nepodnošljive i bez ikakva
izgleda za poboljšanje. Patnja ne mora biti povezana s terminalnom
bolešću i patnja nije limitirana samo na tjelesne bolove. Ona može
uključiti primjerice očekivani gubitak osobna dostojanstva, pogoršanje
stanja prema propadanju ili strah od gušenja.
Belgijski je zakon sličan. Pacijentove patnje moraju biti dugotrajne i
nepodnošljive te moraju uzrokovati neizlječive poremećaje. Doduše, u
zakonu se ne navodi uvjet da pacijentu mora biti dijagnosticirana
terminalna bolest, iako u tom slučaju, ako pacijent nije terminalno
bolestan, mora biti podvrgnut dodatnim provjerama. U Kanadi pacijent
mora biti u teškom i nepopravljivom stanju koje uzrokuje nepodnošljivu
patnju.
Pet američkih država dopušta potpomognuto umiranje jedino u slučaju ako
je pacijent terminalno bolestan. U njihovim zakonima ne postoji dodatni
uvjet koji se odnosi na pacijentovo iskustvo bolesti ili bilo kakva
minimalna razina patnje.
Razmatrajući koji zahtjevi kvalificiraju pacijenta za takav postupak,
autorica kaže da se u svim zakonodavstvima zahtijeva da pacijent bude
dobro obaviješten i da dobrovoljno zahtijeva taj čin. U Oregonu se
uvjetuje da dobrovoljnost pacijentova zahtjeva potvrde dva svjedoka.
Kriterij dobi pacijenta pri odobravanju eutanazije
Što se tiče dobi pacijenta, Lewis navodi da se jedino u Nizozemskoj i
Belgiji dopušta eutanazija nad pacijentima mlađim od 18 godina. U
Nizozemskoj kompetentan pacijent u dobi između 16 i 18 godina može
tražiti eutanaziju ili potpomognuto samoubojstvo . Roditelji ili
staratelji ne mogu staviti veto, ali ih se mora konzultirati. Pacijenti u
dobi između 12 i 16 godina također mogu tražiti eutanaziju ali uz
odobrenje roditelja ili staratelja. U Belgiji pacijent u dobi ispod 18
godina može tražiti eutanaziju uz roditeljski pristanak.
Skrećući pažnju za dodatne sigurnosne mehanizme pri odobravanju
eutanazije autorica napominje da u Nizozemskoj i Belgiji još jedan
liječnik mora pregledati pacijenta te potvrditi je li njegov zahtjev
opravdan te jesu li patnje nepodnošljive. Cijela je mreža liječnika
osposobljena za takve konzultacije. U pet američkih država, još jedan
liječnik mora pregledati pacijenta i potvrditi je li terminalno bolestan
te je li mu zahtjev opravdan. Za sve zemlje vrijedi da konačno
odobrenje eutanazije moraju dati posebni odbori.
U Oregonu, Washingtonu i Vermontu pacijent također mora dobiti
psihijatrijsku pomoć ako njegov ili konzultirani liječnik posumnja da je
posrijedi kakav psihički poremećaj poput depresije koji oslabljuje
cijelu pacijentovu sliku.
Učestalost eutanazije u pojedinim zemljama
Među liječnicima je provedena anonimna anketa, koju su prvotno sastavili
nizozemski stručnjaci o odluci koju donose na kraju pacijentova
života. To je istraživanje provedeno u velikom broju zemalja, i to u
zemljama gdje je eutanazija dopuštena kao i u onima gdje nije.
U Nizozemskoj stopa eutanazije razmjerno je stabilna, 2,8 posto svih
smrti u 2010. godini. Zadnji podaci iz Velike Britanije su iz
2007.-2008. godine kad je prijavljena stopa eutanazije 0,21 posto svih
smrti a takva je i u Francuskoj 2009. godine, premda je i u Britaniji i u
Francuskoj eutanazija nezakonita. Za razliku od njih, u Flandriji
(Belgija), prije ozakonjenja eutanazije stopa eutanazije bila je nejasna
a pojedinačna istraživanja su objavila stopu od 0,3 posto svih smrti u
regiji u 2001.-2002. i 1,1 posto u 1998. godini. Stopa je počela rasti
nakon ozakonjenja 2002. na 4,6 posto svih smrti u najnovijem
istraživanju 2013. godine. Vrlo niska stopa potpomognutog samoubojstva
prijavljena je i u zemljama koje dopuštaju kao i zemljama koje ne
dopuštaju eutanaziju.
