Općinski
radni sud u Zagrebu donio je nepravomoćnu presudu prema kojoj država
petorici vojnika treba isplatiti 1,24 milijuna kuna uvećanih za zatezne
kamate i sudske troškove zbog neplaćenog prekovremenog rada, rada noću, u
drugoj smjeni te subotom i nedjeljom od rujna 2003. do kolovoza 2006.
U
tužbi iz kolovoza 2008. petorica djelatnih vojnika Hrvatskog ratnog
zrakoplovstva i protuzračne obrane naveli su da im država, odnosno
Ministarstvo obrane, u utuženim periodima nije isplaćivao sav dodatak na
plaću iako su radili prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama i
blagdanima.
U odgovoru na tužbu,
zastupnik države je prigovorio nadležnosti suda na čijem području se
nalazi sjedište zapovjedištva vojne jedinice, smatrajući da je nadležan
Općinski sud u Splitu, a naveo je i da uz tužbu nisu predočeni dokazi o
statusu tužitelja kao djelatnih vojnih osoba.
Stoga
je tvrdio da je tužba nepotpuna te je osporio tužbeni zahtjev u
cijelosti.
Osim toga, tvrdi da prijašnji i sadašnji zakon razlikuju
vojne osobe od državnim službenika i namještenika te da se ne mogu
supsidijarno primijeniti, u pogledu plaće vojnih osoba, propisi o
državnim službenicima i namještenicima.
Istaknuo
je i da je prekovremeni rad tužitelja kao djelatnih vojnih osoba uređen
odredbama Zakona o službi u Oružanim snagama koji se kao lex specialis
primjenjuje u konkretnom slučaju. U tom zakonu stoji da se na
prekovremeni rad djelatnih vojnih osoba ne primjenjuju vremenska
ograničenja propisana općim propisom, dok je određeno da se pravo na
povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće
organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao
poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća.
Sud
je odbacio prigovore zastupnika države te utvrdio kako djelatnim vojnim
osobama pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad – na
dežurstvu, stražarskoj službi, čuvarskoj službi, na terenu, a temeljem
naprijed navedenih odredaba Kolektivnog ugovora za državne službenike i
namještenike koji se u utuženom periodu kao propis primjenjivao i u
vojsci.
Istaknuto je i da Ministarstvo obrane u
ovom sporu nije dokazao da je prema Zakonu o službi u oružanim snagama
organizirao preraspodjelu radnog vremena, niti da je dežurstvo kao
poseban uvjet rada vezano uz kontinuirano obavljanje poslova i zadaća.
Tužbeni zahtjev sud u stoga u cijelosti prihvatio.
Prema
mišljenju suda, 24-satno dežurstvo ne može se prihvatiti kao 16 sati
rada i 8 sati odmora jer su tužitelji svih 24 sata dežurstva bili u
vojarni na svom radnom mjestu. Navodi se i da tužitelji nisu smjeli
napuštati radno mjesto tijekom 24 sata dežurstva i zbog toga se svih 24
sata provedenih na radnom mjestu tretira kao radno vrijeme tužitelja.
Budući
da država nije donijela podzakonski akt kojim se uređuje plaćanje
prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom, blagdanima,
odnosno uopće ih nije uredio, sud je presudio da imaju pravo na isplatu
prema općim propisima, a to su odredbe Kolektivnog ugovora za državne
službenike i namještenike, prema kojima se ne razlikuju kategorije
aktivnog i pasivnog dežurstva.
