Šesnaestog siječnja 2007. u 86. godini iznenada je umro u Zadru i
šire poznat i omiljen pedijatar prof. dr. Slavko Perović. Dva dana poslije, 18.
siječnja, na gradskom groblju u Zadru ispratilo ga je nepregledno mnoštvo
ljudi.
Iznimno dug i plodan životni i radni vijek ugasio se iznenada,
gotovo u pokretu.
Slavko Perović rođen je u Preku na otoku Ugljanu 17. veljače
1921. godine. Roditelji su mu tamo bili
učitelji, pa je u rodnom mjestu završio osnovnu školu. Gimnaziju i studij
medicine pohađao je u Zagrebu gdje je i diplomirao je na Medicinskom fakultetu
1947. godine.
Kratko vrijeme radi kao liječnik opće prakse. Po završetku
obvezatnog staža i rada na terenu izabran je za asistenta Dječje klinike na
Medicinskom fakultetu u Zagrebu. U to je vrijeme započelo masovno besežiranje i
dr. Perović se aktivno uključio u kampanju cijepljenja protiv tuberkuloze po
cijeloj Hrvatskoj. Kao asistent na Dječjoj klinici počinje se baviti
stručno-znanstvenim radom. Tako će i svoj prvi rad Zaštitno cijepljenje
protiv tuberkuloze objaviti u časopisu Medicinar godine 1949., a
i u iduća tri članka razmatra učinkovitost i rizike BCG vakcinacije.
Nakon završene specijalizacije iz pedijatrije kod utemeljitelja
Zagrebačke pedijatrijske škole Ernsta Mayerhofera i dr. Nike Skrivanelija, dr.
Perović neko vrijeme ostaje asistent na Dječjoj klinici, a potom se, na poziv
istaknutoga zadarskog kirurga dr. Antuna Drešćika i tadašnjega gradonačelnika
Ante Sorića-Goluba, vraća u Zadar.
Godina je 1953. i Zadar još uvijek liječi ratne rane koje sporo
zacjeljuju. Grad je nakon višestrukih, iracionalnih bombardiranja devastiran, oskudijeva
kadrovima, bez temeljne infrastrukture, počevši od komunalne (pitka voda, struja,
odvodnja) do stručnjaka svih profila. Ne treba zaboraviti da je Zadar bio
dodatno osakaćen jer je do pred sam kraj Drugoga svjetskog rata dva i po
desetljeća bio amputiran od matice zemlje. Dolazak talijanskog okupatora
rastjerao je domaće ljude i temeljito opustošio grad. Medicinski kadar posve je
nedovoljan, poglavito u kvalificiranome srednjem osoblju i liječnicima, i tu mu
se, u takvoj sredini i takvim okolnostima, svjestan je toga mladi dr. Perović, i
razmišlja kako pomoći voljenom Zadru.
Već dotad prof. Perović prošao je svojevrsnu kalvariju. Studij
medicine koji je započeo u predvečerje Drugoga svjetskog rata bio je prekidan
njegovim antifašističkim i antiiredentističkim angažmanom te je tako dospio u
ustaški zatvor u Petrinjskoj ulici i na Savskoj cesti u Zagrebu te stekao
nemilo zatvorsko iskustvo. Roditelji, otac Krsto, zadarski Arbanas, vrsni
učitelj, i majka Josipa, prva školovana Kaljka koja je završila učiteljsku
školu u Dubrovniku, po kazni su premješteni na Kupres. U tim turbulentnim
vremenima poginuo mu je brat Ivo.
Iste godine kada se dr. Perović konačno vraća u Zadar (1953.),
umire šef dječjeg odjela zadarske bolnice dr. Luka Bezić, a mladi Perović
dolazi na njegovo mjesto. Pun mladenačkog entuzijazma, organizira zdravstvenu
zaštitu djece u sjevernoj Dalmaciji, razvija dječji dispanzer i obnavlja dječji
odjel.
Kakve su uistinu bile prilike u dječjoj populaciji zadarske županije i u
bolnici najbolje kaže on sam u intervjuu koji je objavljen u časopisu zadarske
medicinske škole Elija br. 3/1999.:
“Sobe su bile zapuštene,
drveni podovi škripavi i puni rupa, a ne mogu zaboraviti ni štakore kojih se
nikako nismo mogli riješiti. Možete zamisliti sliku djeteta koje noću leži u
krevetiću, a ispod njega se šuljaju i njuškaju štakori! Ni majkama, koje su
donosile djecu u svako doba dana i noći, nije bilo lako oko srca kad bi
ugledale takvu scenu! Nedostatak prostora najbolje može ilustrirati podatak da
je u jednoj maloj trokutastoj sobi, koja po svojoj kvadraturi nije bila veća od
2,5 x 2 m,
bila smještena šefova soba, administracija, laboratorij i ležaj za najtežeg
bolesnika.
Događalo se da je na jednom krevetiću ležalo i po troje bolesne
djece, nerijetko primajući infuziju, koja je tada i uvedena u Zadru, pa su se
stalci za infuzije doimali poput šume jarbola u nekoj pretrpanoj marini… Tada
sam bio jedini pedijatar i rad mi je bio strahovito naporan. Nije bilo noći da
nisam bio pozivan i po dva puta, usprkos tome što smo se mi i šefovi službi
mijenjali u bolničkim dežurstvima.
Bio sam kronično neispavan, a jednom mi se
dogodilo da sam zaspao vozeći bicikl. Probudio sam se kada sam, srećom, ne baš
jako, udario u ogradni zid. Ipak, polako se kretalo naprijed. Izvršili smo tada
prvu lumbalnu punkciju, počeli davati infuzije i to je bio
početak napretka, korak prema suvremenoj terapiji i tretmanu malih pacijenata.
Radio sam, dakako i izvan bolnice i, malo po malo, smrtnost djece počela je
opadati.
Međutim, djeca su još uvijek umirala u velikom broju na putu do
bolnice ili kad su već bili nadomak bolnice. Pogotovu su Ravni kotari i
područje Bukovice, gdje je nepismenost i neukost pučanstva, poglavito žena,
bila ogromna, prednjačili u dječjoj patologiji. Smrtnost dojenčadi i male
djece, u to prvo vrijeme moga boravka u Zadru, bila je strahovito visoka.
Uza
sav posao uveo sam svakodnevne posjete novorođenčadi, bez obzira na poziv, što
prije nigdje nije bilo prakticirano, osim u Zagrebu. Kako bismo smanjili visoki
postotak smrtnosti novorođene djece, utemeljili smo i perinatologiju,
medicinsku disciplinu koja se, u međusobnoj suradnji liječnika u rodilištu i
pedijatara, bavi zdravstvenom skrbi i njegom novorođenčadi.
Perinatološku ekipu
oformili smo 1954., a godinu dana kasnije objavili smo već i prve znanstvene
radove iz tog područja. S ponosom mogu reći da smo nakon Zagreba,
ginekološko-porodiljske bolnice u Petrovoj, prije Splita, Rijeke i Osijeka i
drugih zagrebačkih bolnica, mi u Zadru, među prvima imali formiranu
perinatologiju. Polako su se počeli javljati prvi specijalizanti i tada je već
bilo lakše.”
Uz danonoćni rad dr. Perović se u tim teškim vremenima
utemeljenja moderne medicine u Zadru i golema javnozdravstvenog angažmana (zdravstveno
prosvjećivanje i javnopopularna predavanja, cijepljenje, dijetetika, evidentno
smanjivanje smrtnosti novorođenčadi i djece kao rezultat preventivnih
djelatnosti, širenje pedijatrijskog odjela i njegovo kadrovsko jačanje itd.),
uspijeva baviti i znanstvenim radom, pisati radove i objavljivati ih.
Doktorsku disertaciju
obranio je 1965., zatim1966. stječe titulu primarijusa, i iste godine
postaje docent Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Godine 1974. postaje
profesor Medicinskog fakulteta u Rijeci, da bi 1986. postao i redovni profesor
Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Osim predavanja studentima
medicinskih fakulteta u Zagrebu i Rijeci, predavanja drži i na Medicinskom
fakultetu u Splitu. Tih godina usmjerava svoju medicinsku orijentaciju na
područje dječje gastroenterologije, hepatologije i nutriciologije, što mu
postaje subspecijalnost.
Boravio je i usavršavao se na brojnim dječjim klinikama diljem
Europe: u Londonu, Beču, Hamburgu, Varšavi i Trstu.
Bio je član Upravnog odbora Udruženja pedijatara Jugoslavije i
član njezina Nadzornog odbora; član Hrvatskog pedijatrijskog društva i aktivni
sudionik njegovih upravnih tijela; utemeljio je Ogranak pedijatrijske sekcije
Hrvatskoga liječničkog zbora u Zadru (26. travnja 1958).
Za redovnog člana Akademije ZLH izabran je 1971., a dva je
mandata bio član njezina predsjedništva i član komisije za stručno
usavršavanje.
Godine 1986. imenovan je znanstvenim savjetnikom, a 1993.
izabran je za člana Senata Akademije Hrvatskoga liječničkog zbora.
Od njezina osnutka 1993., u Zadru je izabran za predsjednika
nestranačke udruge Matica Zadrana na čijem je čelu bio trinaest godina, a do
svoje smrti njezin počasni predsjednik
Za svoj stručni rad i društveni angažman dobio je brojna ugledna
priznanja i nagrade, među inima tri nagrade Grada Zadra (1967. za osobni
prinos, 1968. za Pedijatrijsku službu kojoj je bio na čelu i 2000. za životno
djelo), 1971. nagradu Hrvatske akademije medicinskih znanosti Pavao
Ćulumović za unapređenje medicinskih znanosti, 1985. diplomu Pedijatrijske
sekcije Hrvatske, kao i diplomu UNICEF-a 1987., a 1999. nagradu Hrvatskoga
liječničkog zbora “Dr. Vladislav Rakovac” i dr.
Njegov stručno-znanstveni i nastavni rad te pisani opus uvjetno
bismo mogli podijeliti u tri faze. U prvoj fazi u žarištu su njegova interesa
preventivna i perinatalna pedijatrija. U drugoj fazi prevladavaju radovi iz
područja nutriciologije, a u trećoj se fazi, nakon umirovljenja, uz
nutriciologiju posvećuje povijesnomedicinskim temama i društvenokorisnim
angažmanom u Matici Zadrana. Sam ili u suradnji s kolegama objavio je oko 200
stručnih i znanstvenih radova. Radove s brojnih kongresa i simpozija objavljuje
ponajprije u domaćim i inozemnim zbornicima, a ostale članke, stručne uratke i
studije u brojnim stručnim časopisima (Medicinar, Tuberkuloza, Medicinski
glasnik, Liječnički vjesnik, Saopćenja, Arhiv za zaštitu majke i djeteta,
Jugoslavenska pedijatrija, Medica Jadertina, Zdravstvo, Medicinski glasnik,
Medicus i dr.). Bio je koautorom u nekoliko pedijatrijskih udžbenika.
Pisac je poglavlja “Bolesti jetre”, “Bolesti gušterače” i
“Crijevni paraziti” u knjizi Klinička pedijatrija (urednici: M.
Velisavljev, D. Korać i M. Juretić, 1987.) Između ostalih, kao urednik ili
koautor, objavio je knjige Ugroženo novorođenče, Suvremeni aspekti prehrane
dojenčadi i male djece, Dojenje (Medicinska akademija Hrvatske, Zagreb,
1987.) i Akutni dijarealni sindrom (Medicinska akademija Hrvatske,
Zadar, 1988.). Autor je četiri poglavlja u knjizi Pedijatrija za više
medicinske sestre (urednici: M. Juretić, Balarin i sur). Organizirao je
ili je bio dionikom organizacije postdiplomskih tečajeva, okruglih stolova i
seminara, poglavito iz pedijatrijske nutriciologije, a veliko međunarodno
priznanje bio je njegov izbor za predsjedavajućeg (chairman) jedne sjednice na
Svjetskom kongresu pedijatara u Beču 1971. godine.
Deset godina prof. Perović bio je predsjednik Zadarske
podružnice Hrvatskoga liječničkog zbora, za koje je vrijeme podružnica bila
iznimno aktivna. U tom je razdoblju održano nekoliko stotina predavanja i
referata pa je Zadarska podružnica HLZ-a tada proglašena najboljom u Hrvatskoj.
Pripala mu je tako i čast da dva puta bude član i potpredsjednik Glavnog odbora
HLZ-a u Zagrebu.
Bio je jedan od utemeljitelja i voditelja Znanstvene jedinice u
Zadru, a osim uloge dugogodišnjega glavnog urednika zadarskog časopisa Medica
Jadertina, bio je član uređivačkog odbora Paediatriae Croaticae i
Actae Medicae Croaticae.
Znatan dio svoga vremena i znanja posvetio je odgoju primalja i
medicinskih sestara, a na samom početku svojega plodonosnog radnog vijeka,
1948., upravo je dr. Perović, kao tek diplomirani liječnik, održao prvo
predavanje iz anatomije na ponovno otvorenoj Babičkoj školi u Zadru.
Kao dugogodišnji član organizacijskog odbora Hrvatske
proljetne pedijatrijske škole za liječnike i medicinske sestre u Splitu,
bio je jedan od njezinih najistaknutijih predavača , te je u zbornicima radova
te škole objavio je velik broj radova.
Područje njegovog stručnog interesa, poglavito u drugoj fazi
njegova rada u pedijatriji, bila je gastroenterologija, a osobito
nutriciologija. Objavio je velik broj radova i nekoliko knjiga iz te oblasti.
Bio je zabrinut što Hrvatska, premda smještena na obalama Mediterana, po prosječnoj
potrošnji ribe pripada među posljednje zemlje na svijetu (iza Bangladeša,
Rumunjske i Bugarske). Jednako tako, nije se mogao pomiriti s tim da mi kao
pomorska zemlja, bagateliziramo svoju tradicionalnu mediteransku prehranu,
danas i znanstveno dokazano najzdraviju na svijetu, a prihvaćamo pogubni fast
food koji naše krajeve preplavljuje poput najstrašnije epidemijske
pošasti.
Godine 2000. tiskana mu je za nas iznimno vrijedna knjiga Prehrana
ribom u zdravlju i bolesti. Ta je knjiga logičan slijed autorova
prethodnog bavljenja ribom u prehrani djece i niza radova objavljenih o toj
temi. Bio je ponosan i upravo razdragan jer je naslovnicu te knjige, kao i
naslovnicu poslije objavljene zbirke njegovih čakavskih pjesama Litrati,
uredila mlada talentirana dizajnerica Dora Bilić, njegova unuka.
Prof. Perović bio je 35 godina šef Pedijatrijskog odjela
Zadarske bolnice koji je pod njegovim rukovođenjem prošao brojne faze i
tehnološko-tehničke modernizacije. Odgojio je niz specijalista pedijatara,
utemeljio prvu perinatološku ekipu nakon Zagreba.
Zanimljiv je detalj kako je pri kraju svoga službenog radnog
vijeka pomogao da se novi Dječji odjel zadarske Bolnice projektira i digne po
najnovijim zahtjevima struke. Novi odjel Pedijatrije svojom izdašnom donacijom
izgradio je ondašnji SAS (1987.), koji je pod rukovođenjem gospodina Stanislava
Antića izrastao u jednu od najpropulzivnijih i najuspješnijih tvornica u bivšoj
državi. Dr. Perović je, prije početka gradnje, došao na ideju obići neke nove
dječje odjele u zemlji i inozemstvu.
O svom je trošku boravio u Grazu,
Frankfurtu, Fuldi i Trstu te obišao četiri dječje bolnice u zemlji.
Najfunkcionalniji i najbolji učinio mu se dječji klinički odjel u Fuldi.
Zahvaljujući bliskoj rodbinskoj vezi s pedijatrom doc. dr. Mrakovčićem, uspio
je ishoditi kompletnu knjigu nacrta od glavnog inženjera dječje klinike u Fuldi,
te ju je predao arhitektu Plaviću koji je zadarski Dječji odjel projektirao u
skladu s onim u Fuldi. Taj je odjel prema propozicijama morao imati i podrum, a
upravo će taj dio zgrade pod zemljom odigrati presudnu ulogu skloništa i
bolničkog odjela u Domovinskom ratu.
Iznimno skroman, jednostavan i pristupačan, prof. Perović bio je
istodobno neumorni radnik, znanstvenik, sjajan opservator i praktičar. A iznad
svega veliki Čovjek!
2009. godine snimljen je film o njegovom životu pod
naslovom “Barba Slavko – dobri duh Zadra”. Film je
napravljen pod okriljem Matice Zadrana, a autor je Bernard Kotlar.
Vodstvo i članovi Matice Zadrana, na čijem je čelu kao
prvi predsjednik Barba Slavko djelovao od samog osnutka 1993. do
prosinca 2004., a kao moralni autoritet i kasnije kao počasni i
doživotni predsjednik, zahvalni su za sve što je napravio za Maticu i za naš
Zadar!
Milenka Bukvić, predsjednica Matice Zadrana
