Suci pri odlučivanju o tužbama za naknadu štete zbog narušavanja časti i ugleda ne odlučuju se lako donijeti presudu o naknadi štete, gleda se na svaki detalj i zadovoljenje svih procesnih pretpostavki koje se moraju ispuniti da bi se naplatila šteta od nakladnika.
Pregledali smo tri nedavne presude Općinskog suda Zadar u kojima se iz može iščitati ponešto različiti pristup sudaca, ali i veliki oprez pri zauzimanju konačnog stava. Radi se, istina, o presudama koje će ići na reviziju, na viši sud jer se radi o nepravomoćnim presudama, no i iz ovih primjera se može vidjeti na što se posebno obraća pažnja prilikom donošenja pravorijeka.
Stanko Mijić tražio 110 tisuća kuna zbog priloga u Dosierr.hr
Zamjenik gradonačelnika Obrovca Stanko Mijić, inače iz redova SDSS-a, tužio je HRT, tražio je 110 tisuća kuna naknade jer da je u emisiji Dosierr.hr 14. travnja 2010. godine u prilogu Nataše Ban Leskovar nazvanom ”Malomišćanska posla”, senzacionalistički iznesen niz netočnih tvrdnji usmjerenih isključivo na neosnovan napad na čast, ugled i dostojanstvo tužitelja.
Iznesene su tvrdnje da Mijić ne živi u Obrovcu nego u Banja Luci, da ne dolazi redovito na posao, da gradom upravljaju ljudi koje nije briga za Obrovac odnosno da je koalicija HDZ-SDSS uništila Obrovac. Mijić je tražio ispravak tih navoda i u narednoj emisiji je prenesena samo jedna rečenica iz zahtjeva za ispravkom. Zato je kao naknadu naprije tražio 110 tisuća kuna sa zateznim kamatama i troškovima, a poslije je taj zahtjev nešto umanjio.
Nakon provođenja svih dokaznih postupaka sutkinja Dubravka Ćurko Ventrić posebno je provjeravala koliko je teške duševne boli Mijiću nanijela informacija da živi u Banja Luci te da li su zbog toga građani Obrovca, kojima je “do tada bio omiljen”, odjednom počeli okretati glavu od njega. No u svom iskazu nije želio navesti ni jednu osobu koja ga je zvala ili okretala glavu od njega. U odnosu na navode reportaže da je grad uništen, iskazao je kako je na dužnosti dogradonačelnika od 2009.g. i da se stanje nije pogoršalo od tada, već je takvo od završetka rata, dodajući kako je u Obrovcu nekad bilo 3500 zaposlenih, a današnja situacija takva je uslijed rata i drugih okolnosti.
Sud je utvrdio da se “prilogom u dijelu kojim se govori o radu gradske vlasti (izuzev navoda da dogradonačelnik živi u B. Luci) ipak ne radi o informacijama koje bi bile podobne prouzročiti povredu prava osobnosti tužitelja jer su u tom dijelu imenom i prezimenom prozvane druge osobe koje sudjeluju u gradskoj vlasti”. Na koncu se ističe, kako su navodi novinarke o stanju u Obrovcu, temeljeni su na izjavama sugovornika, koje su prikazane u reportaži, a da se ne radi o zaključku autorice priloga o tomu da je spomenuta koalicija, odnosno gradska vlast ”uništila grad”, jer i sama navodi ”kažu oporbenjaci”, a to popraćeno snimkama izjava oporbenih gradskih vijećnika.
Slijedom svega navedenog po ocjeni ovog suda, Objava informacije da dogradonačelnik živi u Banja Luci (ne spominjući pri tom njegovo ime) nije bitno utjecala na narušavanje Mijićeve časti i ugleda jer je ponovno izabran za dogradonačelnika 2013. godine. Sud je stao na stanovište da je objava dijela ispravka bila dovoljna jer u prilogu nije bilo govora da je Mijić nezakonito postupao, odnosno da je ispravak informacije sadržavao sve što je bilo potrebno. I zbog toga je njegov tužbeni zahtjev odbačen.
Antun Novoselović tražio 60 tisuća kuna od VOX-a
Vijećnik SDP-a u Gradskom vijeću Zadra Antun Novoselović u jednom od brojnih sporova koje vodi protiv medijske kuće VOX u nedavno presuđenom je izgubio. Tražio je 60 tisuća kuna i naknadu svih troškova postupka zbog informacija objavljenom u dnevniku VOX od 4. lipnja 2010. godine.
Sudac Ivica Marinović je njegovu tužbu odbacio iz “procesnih razloga”.
Novoselović je tužio VOX zbog teksta tadašnje glavne urednice Marine Vlakić u kojima su iznesene neistinite tvrdnje kojima mu je nanesena gruba povreda dostojanstva i časti. Na naslovnoj stranici VOX-a i na udarnim stranicama objavljen je tekst s naslovom “Novoselović prisiljavao svjedoke na lažni iskaz!” i podnaslovom “Čin očajnika pred umirovljenje. Nakon godina zataškavanja vlastitih i sinovljevih afera, samo mjesec dana pred odlazak bivši šef Krima izazvao je još jedan skandal”.
Sudac Marinović se u provedenom postupku nije bavio prikupljanjem dokaza jesu li teze u navedenom tekstu istinite nego procesnim pretpostavkama za provođenje postupka odnosno za isplatu odštetnog zahtjeva. Nije tako prihvatio ni prijedlog za svjedočenjem Novoselovića. Osnovni razlog za odbacivanje tužbe je u tome što nije dokazano da je glavna urednica VOX-a primila zahtjev za ispravak. Novoselović je preporučenom pošiljkom poslao zahtjev za ispravak na adresu VOX-a, ispravak nije objavljen u zakonskom roku i podignuo je tužbu, no sudeći po ovoj presudi trebao je poštom poslati pošiljku s povratnicom.
Naime, nema dokaza da je Marina Vlakić primila zahtjev za ispravak, a Zakonom o medijima je propisano “da se zahtjev mora “podnijeti” a ne samo uputiti glavnom uredniku. Budući glavna urednica nije zaprimila zahtjev za ispravak, jasno je da isti nije mogla niti objaviti” odnosno da “sama dostava poštanske pošiljke tvrtki VOX d.o.o. Zadar za glavnu urednicu Marinu Vlakić ne predstavlja urednu dostavu kako to propisuje odredba čl. 141. st. 3 ZPP-a”. Dakle, nema dokaza da je zahtjev za ispravak glavna urednica primila, nije ga prema tome mogla ni objaviti, a onda nema procesnih razloga za podnošenje tužbe makoliko tvrdnje iznesene u članku bile neistinite.
Odlagalište sirovina naplaćuje 10 tisuća kuna od Slobodne Dalmacije
Zadarska tvrtka Odlagalište sirovina tražilo je od Slobodne Dalmacije 30 tisuća kune naknade zbog narušenog ugleda a sud joj je dosudio 10 tisuća kuna.
Sirovina je Tužila Slobodnu zbog teksta “AZTN blagoslovio nezakonitu potporu Odlagalištu sirovina” objavljenom 1.12.2014. godine u kojem autor Mario Kavain piše kako je Fond za zaštitu okoliša pod vodstvom Vinka Mladinea dodijelio 1,691 milijun kuna Sirovini bez suglasnosti Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja.
Sirovina je na sudu dokazivala kako navodi iz tog članka ne odgovaraju istini već su klevetničkog i uvredljivog sadržaja. Posebno se to odnosi na dio članka “u kojem se navodi da je Odlagalište sirovina dobilo, po različitim osnovama, više od 28 milijuna kuna od HBOR-a… te da je vraćen “tek manji dio” odnosno da “Ništa od toga nije vraćeno”.
Autor se pozvao na izvješće Državne revizije i priopćenje Uskoka, no sudac Tomislav Bago je ustvrdio da se svi navodi iz teksta ne nalaze u tim priopćenjima. Vlasnik Sirovine Mišo Zrnić Marinović je na sudu naveo kako je sporni članak imao negativni utjecaj na poslovanje i ugled tvrtke. Skoro su sve banke uskratile daljnju suradnju. “Prije objave spornog članka da tužitelj nije nikada morao davati garancije ni zadužnice za njihove poslove, a nakon objave da su morali pisati i garancije i zadužnice, pa čak da je direktorica u nekim slučajevima i osobnom imovinom morala jamčiti za određene poslove.”
Sudac Bago je konstatirao kako je jedan dio članka uistinu napisan na način zbog kojeg je osnovano zahtijevati naknadu dijela tražene odštete, jer je objavljeno nešto što nije dokazano.
“Očito je da u konkretnom slučaju svrha članka nije bila u javnom, već vlastitom interesu medija povodom istrage koje je vodilo Državno odvjetništvo, stavljajući tužitelju na teret počinjenje kaznenog djela koje nije utvrđeno. Takvo postupanje ne može biti u dobroj vjeri pa stoga postoji odštetna odgovornost tuženika, u smislu odredbi ZM-a, jer iako novinari imaju pravo i dužnost informirati javnost sloboda javne riječi je povezana s odgovornošću za ono što je javno napisano, sloboda izražavanja u tisku nije apsolutna budući da ipak podliježe određenim ograničenima prije svega načelom da se svatko dužan uzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta”, zaključio je na kraju presude sudac Tomislav Bago.
