Pa ipak – gdje si?
Znam da te nikad susresti neću,
pa ipak – gdje si?
U ruci mojoj procvaše za te…
topli vrijesi.
Obaviti su maglom, što spava
u krilu zori,
u njima zapad planinskoga sunca
gasne i gori.
Korak susta od lutanja duga,
venu vrijesi;
znam da te nigdje susresti neću,
pa ipak – gdje si?
Recitacijom
pjesme hrvatske pjesnikinje Side Košutić Josipa Lisac otvorila je sinoć svoj
koncert na splitskim Prokurativama, ali i trodnevnu manifestaciju Splitskoga
festivala.
Koncert
je otvorila pjesmom Boginja za kojom
je odmah uslijedila O jednoj mladosti.
Pjevačica je cijelo vrijeme komunicirala sa publikom i poručila da živjeti znači
vjerovati što njene pjesme uvijek i opravdavaju, a tako je i bilo kroz ovaj dvosatni
koncert. Tako je pjevala 1000 razloga,
I
dok razmišljam o nama, Gdje Dunav ljubi nebo, Život je samo most, Hir,
hir, hir, Živim po svom, ali i posljednje dvije pjesme što ih je izdala; Tu i Moja
magija.
Prilikom
pjesme Kapetane moj na pozornici joj
se pridružio Saša Antić, jer je pjevačica imala želju da se čuje i druga strana
priče, ona muška, pa je tako član TBF-a na pozornicu donio dašak melankolije, ali je i pjevačica ponovno uspjela napraviti novi, drugačiji
aranžman svoje pjesme.
Publika
je napunila gledalište do posljednjega mjesta, a Josipa je poručila sa pozornice
da je najradosnija jer vidi upravo publiku, unatoč vjetru što joj je, kako je
rekla u par navrata, zasmetao. “Nikako ne volim tu vašu buru. Reći ćete da sam nenormalna,
ekstravagantna, ekscentrična pa evo i takva jedna pjesma”, rekla je i zapjevala
omiljenu Danas sam luda. Za kraj je
ipak ostavila Maglu i u mislima, po
tko zna koji put, mislila na svoga Karla kojemu posvećuje svaki svoj koncert i
na kojega je i sigurno mislila tijekom uvertire u koncert dok je recitirala
stihove Side Košutić: U ruci mojoj
procvaše za te topli vrijesi, obaviti su maglom, što spava u krilu zori, pa
ipak – gdje si?
