Iz Udruge za osobe s invaliditetom “Bubamara” iz Vinkovaca primili smo priopćenje za javnost koje prenosimo u intergralnom obliku.
Natječaj za osiguravanje usluge
osobne asistencije osobama s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta financiran
iz sredstava ESF-a biti će raspisan u posljednjem kvartalu 2016. godine kako je
najavljeno iz MSPM-a kao provedbenoga tijela razine I.
Natječaj se najavljuje od početka
2016. godine svakoga mjeseca, a previđen mu je konačni rok za objavu bio mjesec
lipanj prema okvirnome godišnjem kalendaru objave natječaja. Kalendar je toliko
uokviren da se čini kako će okvirno obuhvatiti i slijedeću kalendarsku godinu.
Okvirno, to znači kako će oko 500
osoba s najtežim stupnjem i vrstom invaliditeta ostati bez osobnoga asistenta
kao jedinstvenoga oblika podrške na nekoliko mjeseci, 3 do 4 mjeseca prema
riječima predstavnika MSPM-a. Vrijeme leti kada ste zdravi, samostalni,
poslovno sposobni i zaposleni žitelji RH. Koliko sporije teče kada ste
prepušteni sami sebi, a same sebe ne možete dovesti niti do kupaone, nije u
sferi interesa užurbane države koja već godinu dana koketira imenima ministara
i premještanjem istih iz fotelje u fotelju.
Do fotelje, one u vlastitome
dnevnome boravku, ne može dosegnuti nitko od osoba kojima je osobna asistencija
ruka i noga, koji su se bez ruke i noge ipak zaokružujući neka “nova” imena i
prezimena nadali kako će nešto krenuti nabolje.
I ponovno su rangirani kao
posljednja i suvišna briga punoljetne države, članice EU. Država je to čija
sustavna rješenja traju koliko i predizborne kampanje, a podrška
najugroženijima se planira okvirno, onako bez drame jer je drama uvijek u tuđoj
kući.
Loptica je, kako možete
pretpostaviti odletjela iz MSPM-a prema provedbenome tijelu druge razine
odnosno prema HZZ-u koje nadgleda implementaciju projekta, te je nadzirući
provedbu okasnilo u svome radu za već poznatih 3-4 mjeseca. Budući su njihovi zaposlenici
zatrpani projektima, te budući na hrvatskome tržištu rada nema nezaposlenih
osoba, stanje je dakle alarmantno.
Unatoč potrebi u svrhu održivosti
udruga koje skrbe o osobama s invaliditetom da još jedanput očijukamo s
političkom elitom, savjest nam nalaže da kao predstavnici osoba s invaliditetom
iznesemo samo činjenice i zauzmemo jedinstven i odgovoran stav. Upravo to i jeste svrha našega
postojanja. I ništa drugo, i nitko drugi.
Hoćemo li i dalje zdravstvene i
socijalne usluge financirati međusobnom solidarnošću građana, uzimajući 50 ili
100 kn svakome tko raspolaže vlastitom savjesti? Jer na Vašu ne možemo više
apelirati?
