Svake godine nakon 40-dnevne korizme tako koristimo priliku okupiti se s najbližima za blagdanskim stolom, najčešće tradicionalno najbogatijim uskršnjim doručkom.

Kako to obično biva za velike blagdane, upravo je hrana ta koja mnogima najviše obilježava svetkovinu, s obzirom na to da se običaji s godinama sve više napuštaju, a vjera sve manje prakticira.

A baš kao što je to slučaj i s drugim katoličkim blagdanima, poglavito Božićem, običaji koji se vežu uz Uskrs korijene vuku iz pretkršćanske, odnosno poganske tradicije. I ono malo što nam ih danas ostalo: bojenje jaja, "dolazak" uskršnjeg zeca ili paljenje krijesova (u sjeverozapadnim krajevima) "ostaci" su upravo nekih davnih vjerovanja, a ako ste kojim slučajem zaboravili što simboliziraju, sad je pravo vrijeme da se prisjetite.

Bojenje jaja

Uz šarene uskršnje pisanice vežu se brojni običaji, od poklanjanja djevojci do popularnog "tucanja", ali one su temeljno simbolizirale plodnost i novi život, rođenje novog proljeća. Obojena jaja pronađena su još u pretpovijesnim grobovima, a tradicija bojenja među iranskim narodima traje oko 2500 godina.

Razlog bojenja vjerojatno leži u činjenici da se sama jaja simbolično pokušalo dodatno "pojačati" ispisivanjem magijskih riječi ili motiva, te, naravno, dodavanjem boje. S vremenom se to pretvorilo u zabavu za čitavu obitelj koja se najčešće prepušta djeci, a u većini naših krajeva ukrašavanje je na rasporedu na Veliku subotu.

Kršćanstvo je ukrašena jaja kao simbol novog rođenja, dakle, preuzelo iz ranijih tradicija, pa ona, prilagođeno "novom" vjerovanju simboliziraju Isusov izlazak iz groba, odnosno Uskrsnuće. Zanimljivo je spomenuti da je jedan od najčešćih motiva na staroslavenskim pisanicama bila svastika, univerzalni simbol plodnosti, koja se s vremenom (razumljivo) u potpunosti izgubila s ukrašenih jaja.

Uskršnji zec

Uskršnji zeko, koji se najčešće prikazuje upravo kako nosi pisanice, također je simbol plodnosti, a iako ga se ne spominje u Bibliji s vremenom je postao jedan od zaštitnih znakova Uskrsa. A ako se pitate zašto baš on nosi kokošja jaja, odgovor vjerojatno leži još u antici gdje je on zbog svog brzog i čestog razmnožavanja bio sveta Afroditina životinja. Također, anglosaksonskim je narodima predstavljao zemaljsko utjelovljenje božice plodnosti Eastre. A iako nije imao veze s Crkvom, bio je toliko utkan u narodne običaje da ga je s vremenom i ona prigrlila pa se od 1690. godine spominje i u kršćanskim spisima, dok su ga prvi s Uskrsom počeli povezivati Nijemci stotinjak godina prije toga.

Uz zeca i njegovo donošenje (ili odnošenje) jaja tako se veže još jedan običaj koji uveseljava djecu: pravljenje gnijezda. Ova "proljetna jelka" služi istomu čemu i božićno drvce - mjesto je na kojem se dobrim mališanima ostavljaju darovi.

Vatra

Iz poganskih je običaja Crkva prihvatila i paljenje vatre na Uskrs te mu pridala novo značenje. Tako je paljenje uskršnjih krijesova u sjeverozapadnoj Hrvatskoj poznato kao vuzmica, vuzmenka, vuzelnica ili krisi vrlo srodno paljenju drugih proljetnih krijesova pretkršćanskog podrijetla, s vremenom dobilo dodatak blagoslova vatre u uskršnjoj noći, koji također simbolizira uskrslog Krista. Ponegdje se s blagoslovljenog ognja ispred crkve kući donosio ugarak ili živa vatra, čime se trebalo osigurati sreću i blagostanje, a u nekim se podnebljima njime obnavljalo kućnu vatru koju se pokušavalo održati do idućeg Uskrsa.

U nekim se krajevima još uvijek pred Uskrs grade velike lomače koje se pale u uskršnjoj noći i služe kako bi se mještani okupili na jednom mjestu i zajedno uz druženje obilježili ovaj katolički blagdan.