Za sve djelatnice u kulturi gradskih i županijskih ustanova organiziran je prigodni domjenak i druženje uz kratki govor kustosice Koraljke Alavanje o značenju Dana žena i uz glazbeni nastup mlade pjevačice Mie Bobić.

Župan Božidar Longin i gradonačelnik Branko Dukić podijelili su nazočnim djelatnicama ruže i zahvalili na njihovom radu u kulturi.

Kustosica Galerije umjetnina Narodnog muzeja Zadar Koraljka Alavanja održala je govor koji prenosimo u cijelosti:

Dobar dan svima i zahvaljujem što ste se odazvale pozivu ravnateljice Narodnog muzeja Zadar Vesne Sabolić  na ovo žensko druženje. 

Na molbu ravnateljice, danas mi je čast reći nešto o ženama/umjetnicama zastupljenima u fundusu Narodnog muzeja Zadar.

Počela bih s nekoliko faktografskih podataka. Galerija umjetnina Narodnog muzeja Zadar u svom fundusu broji  48 umjetnica s ukupno 199 radova, što je 15 % umjetnica sa tek 6 % od ukupnog broja umjetnina.

Te brojke u kojima se vidi neravnopravnost među spolovima su otprilike slične u svim galerijama i muzejima u Hrvatskoj, ali i, prema objavljenim podatcima, u Europi i Americi.

Unatoč malom broju radova u fundusima muzeja i galerija, umjetnice su sve zastupljenije na recentnim izložbama i u Zadru i u Hrvatskoj i svijetu. Tako je i na posljednjoj izložbi kod nas u Muzeju - 19. Plavom salonu - od deset ambijentalno postavljenih radova devet djela umjetnica.

U fundusu Galerija umjetnina zastupljeni su radovi slikarica, kiparica, fotografkinja i multimedijalnih umjetnica rođenih tijekom 19. i 20. stoljeća, koje predstavljamo u okviru različitih tematskih, stilskih ili problemskih izložbi. Jedan dio Zbirke slikarstva 19. i prve polovine 20. stoljeća  čine portreti zadarskih slikarica tog vremena.

Najstarija među njima je Antonietta Bogdanovich, zabilježena i kao prva školovana zadarska slikarica. Rođena je 1857. godine, a umrla 1941.  Prve poduke u slikarstvu je dobila, kao i njezine  slikarice sugrađanke, od Ivana Smiricha, a zatim je školovanje nastavila u Beču.

U svom je radu portretirala bečku aristokraciju, a zapisi govore kako su je i nakon preseljenja u Trst gdje je otvorila svoj atelje, posjećivali pripadnici carske obitelji. Slikala je i  portrete svojih prijateljica Zadranki, pa imamo u fundusu  njezine portrete Miljenke Pappafava i Darinke Pappafava.

Čuvena je njezina „Dalmatinska seljakinja“ koja je bila izložena u Parizu 1900. godine, a za koju joj je pozirala njezina sestra Itala kao i za sliku „Žena koja puši“ (La fumatrice) kojoj je neko vrijeme nestao trag, a sada imamo indicije o njezinu smještaju te se nadamo da ćemo je uskoro moći prezentirati u Zadru.

Antoniettin najdraži model – sestra Itala također je bila slikarica, upućena na školovanje u Rim, no zbog financijskih poteškoća je morala prekinuti studij i vratiti se u Zadar.

Itala je bila svestrana umjetnica, bavila se glazbom, književnošću i slikarstvom te je kratko vrijeme podučavala slikanje. Slikala je po narudžbi, uglavnom portrete, a napisala je dramu Pasqua di rose (1915.), zbirku pjesama, autobiografiju (iz koje sve to saznajemo) ali i Biografski rječnik slavnih žena „Donne Illustri“ napisanu 1917. (rukopisi koji se čuvaju u Znanstvenoj knjižnici), a kojeg nitko tada nije htio objaviti te je u suradnji Znanstvene knjižnice i udruge Dante Alighieri objavljen 2020. godine. 

Italin autoportret iz fundusa Galerije umjetnina po njenom stavu i pogledu te kratko ošišanoj kosi (sličnu možete vidjeti na autoportretu Naste Rojc izloženoj na prvom katu izložbe „Jedan svijet“, a koja je i jedna od osnivačica Kluba likovnih umjetnica 1927. godine) govori i o njezinoj borbi za ravnopravnost s muškim kolegama i prijateljima. 

Kako ne bih duljila, ovom prilikom zahvaljujem kolegicama među kojima su neke i ovdje prisutne, a koje su istraživale i objavljivale rad naših pretkinja te rasvjetlile njihov utjecaj na naš život danas, iako su često ostale zaboravljene. Mi ne smijemo zaboraviti da su se one izborile za naša prava, ali i da smo mi u ovom svijetu i danas privilegirane.

Kao bjelkinje u Europi, srednje dobi, visokoobrazovane i zaposlene u kulturi mi smo privilegirane u odnosu na mnoge žene. Tu su mogućnost naše pretkinje izborile za nas, a naša je odgovornost iz naših pozicija pomoći ženama koje nemaju ta prava niti mogućnosti.

Najmanje što možemo učiniti je ne dopustiti da se slobode koje mi imamo oduzimaju našim kćerima i unukama. Nasta Rojc i Itala Bogdanović na svojim autoportretima simbolično prikazuju svoj lik s odrezanom kosom ili odjevene u tradicionalno mušku odjeću - lovačko odijelo.

Manje simbolično, a potpuno zastrašujuće je da se danas nama i našim potomkinjama prijeti uskraćivanjem prava izbora na odjevanje i na odlučivanje o vlastitim tijelima i životima. To ne smijemo dopustiti. U tom duhu - sretan vam Dan žena!