Ovakve ugovore godišnje u Hrvatskoj potpiše između 7 i 10 tisuća ljudi. Većina njih, kaže Petrović, ne znaju što potpisuju jer njima riječ 'dosmrtno' zvuči kao da će im imovina ostati do smrti

Mnoge starije osobe u Hrvatskoj žrtve su beskrupuloznih pojedinaca koji koriste doživotne i ugovore o uzdržavanju kako bi se dokopali njihove imovine.

Prevaranti u pravilu nude osiguravati hranu, odjeću, lijekove i društvo štićeniku do kraja života u zamjenu za potpisivanje ugovora kojim imaju pravo naslijediti njegovu imovinu za života i imovinu nakon smrti osobe o kojoj brinu. U praksi, to se nerijetko pretvara u zanemarivanje i zlostavljanje štićenika.

Ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju i dalje su zakoniti u Hrvatskoj, a vrlo ih je teško poništiti na sudu, osim ako se stranke koje su ih potpisale ne slože da ih raskinu, pišu 24sata. Preporuča se stoga konzultirati s odvjetnikom prije potpisivanja ili prihvaćanja ovakvih ugovora te potražiti pravnu pomoć u slučaju bilo kakvih problema.

Problem je i što se takvi ugovori ponekada potpisuju pod pritiskom, prisilom ili prevarom ili pak bez uzimanja u obzir budućih promjena ili nepredviđenih situacija koje mogu utjecati na situaciju osobe.

"Svake godine od 2012. godine smo pisali otvoreno pismo aktualnom ministru pravosuđa i uprave. Tražili smo da se ukine ugovor o dosmrtnom uzdržavanju i donormira ugovore o doživotnom uzdržavanju. I nismo uspjeli", kaže za 24sata Jasna A. Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske, bivša novinarka.

"Tražili smo da se promijene bitne stvari u ovom institutu uzdržavanja jer je u Hrvatskoj omogućio razvoj masovne industrije lešinarenja", dodaje te napominje.

Ovakve ugovore godišnje u Hrvatskoj potpiše između 7 i 10 tisuća ljudi. Većina njih, kaže Petrović, ne znaju što potpisuju jer njima riječ 'dosmrtno' zvuči kao da će im imovina ostati do smrti.

"To je čisti biznis, veliki su razmjeri te prijevare. Već desetljećima se pljačkaju nekretnine starima, a nigdje se ne vodi evidencija, taj je podatak nepoznat, nitko ga ne objavljuje. A riječ je o, po definiciji, čistom ekonomskom nasilju i kriminalu", kaže Petrović.

Hrvatska ima populaciju starijih koja čini 23 posto ukupnog stanovništva. Prosječna mirovina od svega 416 eura nije dovoljna da prati inflaciju, režije, trošak lijekova. Jedina prednost koju stariji imaju, a koja je naslijeđe socijalizma, jest to da čak njih 89 posto stanuje u vlastitom stanu ili kući.

To ih ujedno čini ranjivom skupinom, jer su u pravo oni najveći vlasnici nekretnina u Hrvatskoj. Jedino u Rumunjskoj je tako visok postotak vlasnika – 91 posto, a u Njemačkoj je oko 50 posto, kaže Petrović.

Objašnjava da je dosmrtno uzdržavanje uvedeno u Hrvatskoj tek donošenjem tadašnje verzije Zakona o obveznim odnosima koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006.godine, valjda kao "tobožnja" dopuna ili "poboljšanje" ugovora o doživotnom uzdržavanju.

"Zapravo su javno zakonom brojni nemoralni grabežljivci pozvani na masovnu zloporabu. Pametnjakovići su shvatili kako puno ljudi nemaju gdje, imaju niske penzije, a u to isto vrijeme dolazi do bujanja otvaranja privatnih domova, najčešće obiteljskih, i to skoro bez ikakvih kriterija", kaže Petrović.

Kako se uočilo da se praksa potpisivanja ugovora o dosmrtnom ili doživotnom uzdržavanju proširila u krugove socijalne skrbi, pa među s njima povezanim bilježnicima, odvjetnicima i inače pravnim krugovima i vlasti je postalo jasno da se nešto mora poduzeti.

Zakonom o socijalnoj skrbi 2015. godine zabranjeno je osobama koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi, osobama zaposlenima u djelatnosti socijalne skrbi te određenom krugu njihovih srodnika sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju ili ugovora o dosmrtnom uzdržavanju s korisnikom kojem pružaju usluge socijalne skrbi, ako je tim ugovorom obuhvaćena nekretnina korisnika usluge socijalne skrbi.

Praktički je taj propis djelomično primjenjivan samo za državne i županijske domove, ali ne i za privatne i obiteljske, upozorava Petrović.

"Imali smo slučajeve direktorica domova koje su masovno potpisivale te ugovore ili njihovi supruzi. Dakle, taj biznis masovan je nastavljen i o tome se ne priča. Osim kad izađe u javnost nakon pobune. Evo jedan primjer, poznat je slučaj privatni bjelovarski dom, poznat po tom biznisu, tamo upućuju štićenike i drugi centri za socijalnu skrb pa dobivaju proviziju za to. To je jedna ogromna hobotnica, lešinarski biznis, očito zakonski i sudski podržan", smatra Petrović.

Smatra da javni bilježnici ne rade svoj posao kako treba.

"Nije dovoljno da kratko objasne razliku između doživotnog i dosmrtnog ugovora već trebaju cijeli ugovor pročitati i proći s osobom koja ga potpisuje sva prava i obveze. Ugovori se skidaju kao obrasci s interneta i samo se naglasi da će uzdržavatelj uzdržavati rečenu osobu. Nitko ne uputi te starije ljude što trebaš i što možeš sve tražiti. Samo vele trebaju te uzdržavati a što znači uzdržavanje? Poznat mi je i slučaj gdje je uzdržavateljica živjela u drugom gradu i invalidnoj osobi s kojom je potpisala ugovor nije dala ni čašu vode, ali je naslijedila vilu na moru", kaže Petrović.

"Sad rođaci postavljaju pitanje, mi smo se brinuli o njoj, mi smo joj nosili hranu. A u ugovoru piše da će, na zahtjev uzdržavane osobe i po njenoj želji doći i donijeti nešto ako joj bude trebalo, a nikad ništa nije pitala. Ova nikad ništa nije dala. Naslijedila je tu kuću. Zato je važno što piše u ugovoru", dodaje.

Upozorava da je takve ugovore praktički nemoguće srušiti na sudu bez pristanka obje strane. Uzdržavatelj može raskinuti, a uzdržavani ne može. Ne mora živjeti u istom gradu, ne mora dati jedan euro…

Na pitanje, što sudovi poduzimaju po tom pitanju, Petrović kaže: "Sudovi poštuju zakon. Potpisao si ugovor."

Za policiju kaže da ne reagira nikako, baš kao i centri socijalne skrbi.

"U zakonu piše ako si potpisao ugovor, to je to! Ti ne možeš dobiti socijalnu pomoć, možeš crknut od gladi. Pitaju te samo za taj ugovor i to je to, ne možeš dobiti ni nacionalnu naknadu, ako si stariji od 65 godina, ništa."

Kaže da su nakon brojnih javnih pisama dobili podršku ministra Ivana Malenice te je osnovana radna skupina za prijedloge izmjena zakona.

Država se ne želi miješati

"Prvi od tih prijedloga, koji nije prošao, je da država preuzme odgovornost kakvu pokazuju većina europskih zemalja, a to je da sustav socijalne skrbi u bilo kojem obliku u različitim slučajevima bude uključen i u procjenu anamneze da li je stvarno toj osobi treba uzdržavatelj ili ima boljih rješenja. Tako je primjerice u mnogim EU zemljama, službe daju prijedloge npr. da vam usele u dio kuće mladu obitelj koja će vam plaćati režijske troškove, a mi ćemo vam osigurati barem izvaninstitucionalnu skrb, topli obrok.

Naša socijalna skrb odbija to, jer kažu da odbijaju bilo kakvu umiješanost, a podržali su ih iz Ministarstva jer da je to privatna stvar?! Znači, sustav te ne štiti jer je to tvoja privatna stvar, a ne možeš na sudu ništa dobiti. Privatna stvar je ako nemaš dovoljno novca za život i sudove. Privatna stvar je ako te netko pokrade. Privatna stvar je hoće li te netko ubit zanemarivanjem", kaže Petrović.

Petrović kaže da ove probleme mogu riješiti dva zakona.

"Jedan je Zakon o obveznim odnosima za koji smo sad uspjeli prvo da se uvede registar ugovora o dosmrtnom i doživotnom, nije nam uspjelo da se ukinu ugovori o dosmrtnom uzdržavanju. Uspjeli smo da jedan uzdržavatelj može potpisati najviše dva ugovora. I to je nešto.

Otići će se u taj registar koji će voditi Hrvatska bilježnička komora. Navodno, prema strogo propisanim pravilima od Ministarstva. Mi bi radije da to nije udruga bilježnika koja je tu imala dosta propusta. Ti dođeš u registar, vidiš da je to neko tko je već potpisao dva ugovora, znači da je neki lešinar. Dakle, to je već velika stvar, i to je sve što smo uspjeli", kaže Petrović koja je i dalje mišljenja da treba ukinuti ugovore o dosmrtnom uzdržavanju.

Međutim, jedino što će se kod tih ugovora promijeniti je - naziv.

"Da se objasni da potpisom ugovora o dosmrtnom uzdržavanju imovinu gubiš tog trenutka kad potpišeš. Tako će u naslovu ugovora odmah stajati i objašnjenje. Smatramo da ugovori tog tipa ne bi uopće trebali postojati. Ali tumačenje Ministarstva je sljedeće: 'Ionako bi ljudi to radili iako ne postoji propisano u zakonu'… To je strašno", kaže Petrović.