Povodom blagdana Cvjetnice, donosimo propovijed zadarskog nadbiskupa Milana Zgrabljića

Draga braćo i sestre,

 

1. Danas se Božji narod diljem svijeta spominje Kristova svečanog ulaska u grad Jeruzalem gdje se dogodilo Njegovo vazmeno otajstvo, njegova muka, smrt i uskrsnuće, što je središte naše vjere i svega što iz nje proizlazi. Kao spomen ovog ulaska Gospodinova u Jeruzalem kao i slavnog prijelaza s ovoga svijeta k Ocu, u vječni Jeruzalem,  i mi smo nakon blagoslova maslinovih grančica na trgu ispred crkve svete Marije, svečanim ophodom s grančicama u ruci ušli u našu katedralu, simbol Jeruzalema, kako bi bili sudionici spasonosnog Kristovog otajstva. Sudjelovanjem u ovoj procesiji na Cvjetnicu ili Nedjelju muke Gospodnje, mi Krista priznajemo i ispovijedamo svojim Spasiteljem. Ovaj naš godišnji spomen nije povijesno prisjećanje koje ima folklorno značenje, već njime danas s Isusom ulazimo u proslavu vazmenog Kristovog otajstva koje je po daru Presvetog Trojstva postalo naše spasenje i omogućilo nam vječno zajedništvo s Bogom. 

 

Blagoslovljene maslinova grančica koju držimo u rukama i koje ćemo istaknuti na vidljivom mjestu u našim domovima i to ne samo kao ukras, znak je i podsjetnik onoga što se događa u vazmenom otajstvu. Vazmeno otajstvo koje u sebi sadrži Isusovu muku, smrt i slavno uskrsnuće djelo je Božje u koje smo i mi uključeni po vjeri koju primamo i slavimo, osobito svetim sakramentima te po životu koji živimo u zajedništvu s našim Spasiteljem Isusom Kristom. Naš život u vazmenom otajstvu prima puninu, ispunjavaju se najdublje čežnje našega srca te doživljavamo mir i radost srca. Ono što pjeva biblijski pjesnik u riječima „Samo je u Bogu mir dušo moja“ (Ps 62, 2) postaje naše iskustvo, naša stvarnost. Simbol ovog mira i radosti su maslinove grančice koju držimo u rukama.

 

      2. Možemo, dakle, reći da je maslinova grančica simbol punine kojom Bog ispunja naša srca po Kristu i u Kristu, odnosno mira kao plod zajedništva s Kristom. Simboličko značenje maslinove grančice nam dolazi iz Knjige Izlaska u pripovijesti o Noi. Sveti nam pisac opisuje Nou, čovjeka Božjeg, koji je spašen zajedno sa svojom obitelji od općeg potopa, od sigurne smrti, time što je povjerovao Božjoj riječi i učinio ono što mu je Bog naredio. Nakon četrdesetdnevnog potopa Noa, kako nam opisuje Knjiga postanka, „ispusti golubicu da vidi je li voda nestala sa zemlje. Ali golubica ne nađe uporišta nogama te se vrati k njemu u korablju, jer voda još pokrivaše svu površinu; on pruži ruku, uhvati golubicu te je unese k sebi u korablju. Počeka još sedam dana pa opet pusti golubicu iz korablje. Prema večeri golubica se vrati k njemu, i gle! u kljunu joj svjež maslinov list; tako je Noa doznao da su opale vode sa zemlje” (Post 8, 6 - 12). Golubica s maslinovom grančicom u kljunu, ili samo golubica ili maslinova grančica, postali su tako simbol novog saveza, mira i pomirenja koje je Bog uspostavio sa svojim narodom. Vazmeno otajstvo sadrži novi i vječni Savez koji je Bog sklopio s nama, a znak su toga ove maslinove grančice.

 

Prvi su kršćani bili svjesni novog i vječnog Saveza, Saveza koji daruje vječni život koji je Bog sklopio po Isusu Kristu sa svojim narodom, i zato su voljeli kititi grobove svojih pokojnika vjenčićima sačinjenih od maslinovih grančica kao simbol mira, punine vječnoga života u kojem žive naši pokojnici. Znali su da je Krist pobjednik smrti i da njihovi pokojnici počivaju u miru, u punini života s Bogom. Znali su da im je Krist darovao mir koji ovaj svijet ne može dati. Zar i mi za naše pokojne, po uzoru na prvu Crkvu, ne molimo: „Počivlali u miru Božjem”? te tako ispovijedamo vjeru u plod vazmenog otajstva u kojem žive naši pokojnici i u kojem i mi već sada participiramo.

 

Držeći maslinovu grančicu u rukama, zajedno s prvim kršćanima, prisjećamo se također prvih Isusovih riječi koje je izgovorio svojim učenicima nakon Uskrsnuća: „Mir vama” (Iv 20, 19). I za samoga Krista možemo reći da je nosio maslinovu grančicu u svojim rukama, jer je donio mir svijetu. On je naš mir. On je onaj koji ispunja naša srca koja su nemirana dok se u njemu ne nađu ispunjenje. Krist je mir koji čak i smrt pretvara u zoru novog života.

 

3. Mi kršćani moramo biti ono što označavaju ove grančice: osobe mira; osobe koje prepoznaju i žive misterij križa i cijelog vazmenog otajstva kao sredstvo pomirenja s Bogom i međusobno, kao sredstvo koje nam donosi mir i puninu života. Krist zlo nije pobijedio mačem, osvetom ili „vojskom anđela”, nego križem. Na nepravdu, ruganje, mučenje, razapinjanje i mržnju, Krist odgovara molitvom: „Oče, oprosti im. Ne znaju što čine” (Lk 23, 24). Sv. Petar nam opisuje Krista koji „na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom” (1 Pt 2, 23).  Kristova ljubav bila je bezuvjetna. Križ je uvijek naše „ne” nasilju, nemiru, nepravdama, mržnji, nevjeri.... U zajedništvu s Kristom pozvani smo biti ljudi mira. Pozvani smo u nemiru, u nasilju, nepravdi, mržnji... oduprijeti se najvećom snagom ljubavi kao što je to učinio Krist. Biti s Kristom i biti čovjek mira znači biti jak za dobro, pa i onda kada treba za to trpjeti, nositi križ.

 

Iz mira koje Bog daje ljudskom srcu rađa se radost. Ta je radost različita od radosti zabave ili izvanjske radosti koju nam svijet nudi. Zabava, u svojoj mjeri, naravno da je dobra. Lijepo je kad se možemo nasmijati. No, zabava je samo mali dio našega života, ali ako želi biti sve – cilj, onda doživljavamo prazninu. Kad zabava postane cilj, pretvara se u masku iza koje se krije razočarenje. Koliki traže mir i radost na krivim mjestima, u prividima: alkoholu, drogi, hedoniznu, bespotrebnom gomilanju materijalnih dobara, zloupotrebi strasti, neumjerenim i razuzdanim zabavama i tome slično. Istinska radost koja je plod Kristova mira, drugačija je.  Radost je dar Božji koji nam dolazi u susret. Radost je plod Božjega mira, Božjega života, u našoj duši. Radost je plod vazmenog otajstva u kojeg smo uronjeni.  To je radost koja nas može pratiti čak i u našem trpljenju i poteškoćama. Djela nam apostolska pripovijedaju o učenicima koji su nakon što su primili udarce biča bili radosni „što bijahu dostojno podnijeti pogrde za Ime” (Dj 5, 41). Sv. Pavao, čekajući smrtnu presudu u zatvoru u Rimu, piše kršćanskoj zajednici u Filipima: „Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!“ (Fil 4, 4). Onaj koji ljubi spreman je za ljubljenoga trpjeti i zbog snage ljubavi proživljava onu najdublju radost. 

 

4. Molimo, braćo i sestre, da budemo svježe masline kako bi naša srca bila ispunjena Božjim mirom i radošću i tako budemo osposobljeni našim obiteljima, Crkvi i svijetu donositi ono što mu je hitno potrebno: mir. Neka nam Isusova i naša nebeska Majka u tome pomogne. Amen.