Na današnji dan, 16. siječnja 1962. u američkoj državi Indiani umro je najznačajniji hrvatski kipar, arhitekt i književnik Ivan Meštrović

Bio je najistaknutiji kipar hrvatske moderne skulpture i svojedobno vodeća ličnost umjetničkoga života u Zagrebu. Školovao se u klesarskoj radionici Pavla Bilinića u Splitu i na Akademiji u Beču, gdje se formirao pod utjecajem secesije. Putovao je Europom i upoznavao djela antičkih i renesansnih majstora, osobito Michelangela, te francuskih kipara Augustea Rodina, Antoinea Bourdellea i Aristidea Maillola.

Bio je začetnik i ideolog nacionalno-romantične skupine Medulić (zagovarao je stvaranje umjetnosti nacionalnih obilježja nadahnute junačkim narodnim pjesmama). Za Prvoga svjetskoga rata živio je u emigraciji. Nakon rata vratio se u domovinu i tada je započelo dugo i plodno razdoblje njegove kiparske djelatnosti i pedagoškoga rada. Godine 1942. emigrirao u Italiju i zatim 1943. godine u Švicarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Bio je profesor kiparstva na Sveučilištu u Syracusi i potom od 1955. godine u South Bendu.

Većina njegovih ranih djela, simbolične tematike, oblikovana je u duhu secesije (Timor Dei, 1905.; Izvor života, 1907.; Sjećanje, 1908.): neka pokazuju impresionističke nemirne površine, nastale pod utjecajem Rodinova naturalizma (Zdenac života iz 1905., postavljen ispred zgrade HNK u Zagrebu 1912.), a druga, oživljavajući nacionalni mit, postaju stilizirana monumentalna plastika (Kosovski ciklus, 1908. – 1910.).

Pred Prvi svjetski rat napustio je patetičnu epsku stilizaciju izražavajući sve više emotivna stanja, o čemu svjedoče drveni reljefi biblijske tematike izrađeni u kombinaciji arhajskoga, gotičkoga, secesionističkog i ekspresionističkoga stila. U djelima iz 1920-ih i 1930-ih prevladava klasična sastavnica: u tom je razdoblju izveo velik broj javnih spomenika snažna plastičnog izraza, naglašena i čitljiva obrisa (Grgur Ninski i Marko Maruliću Splitu; Andrija Medulić, Andrija Kačić-Miošić i Josip Juraj Strossmayer u Zagrebu; Indijanci u Chicagu). Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju portreti.

Djela snažne plastične vrijednosti ostvario je u graditeljsko-kiparskim spomenicima i projektima, uglavnom centralnoga tlocrta (mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama, Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu, spomenik Neznanom junaku na Avali u Beogradu). Projektirao je također spomen-crkvu kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina nadahnutu starohrvatskim crkvicama i reprezentativnu obiteljsku palaču, danas Galeriju Ivana Meštrovića, te obnovio stari Kaštelet ili Crikvine u Splitu.

Njegov izniman kiparski talent očituje se u lirskoj i dramskoj ekspresiji ljudskoga tijela, što ga svrstava među istaknute osobnosti svjetske umjetnosti prve polovice 20. stoljeća i nesumnjivo među najistaknutije hrvatske umjetnike čije je djelo u svoje doba doživjelo svjetska priznanja. Slikao je u ulju (Moja mati, 1911.), pisao eseje (Moji razgovori s Michelangelom, 1926.), memoare o javnome i političkom životu svojega doba (Uspomene na političke ljude i događaje, 1969.) i pripovijetke (Ludi Mile, 1970.).

Godine 1952. godine poklonio je hrvatskom narodu Galeriju i Kaštelet u Splitu, Atelijer Meštrović u Zagrebu i obiteljsku grobnicu, crkvicu Presvetog Otkupitelja u Otavicama u kojoj je po vlastitoj želji pokopan.

U Vrpolju je 1972. godine otvorena Spomen galerija "Ivan Meštrović" s četrdesetak njegovih djela.