Blagdan je Sveta tri kralja, Bogojavljenje i Vodokršće, a sveta tri kralja u kršćanskoj tradiciji, koja ih naziva Gašpar, Melkior i Baltazar, kraljevi su, ili mudraci, koji su se prema Evanđelju došli pokloniti Isusu Kristu nakon rođenja u Betlehemu.
U hrvatskoj tradicijskoj kulturi Sveta tri kralja
označavaju svršetak božićnoga vremena.
Zlato tamjan i smirna
Za mudrace u tekstu Evanđelja stoji grčka riječ “magoi” koja
ima različita značenja: mudraci, učenjaci, zvjezdočitači,
magičari, itd, a najvjerojatnije potječu iz Perzije. To su ljudi
koji su umjeli odgonetati tajne iz predane ljudske mudrosti i
vidjeti znakove u prirodi. Tražili su istinu o sebi i svemiru.
Ostavljaju kuće i svoja dobra pa kreću na put i iz daleka dolaze
u Betlehem.
U kršćanskoj tradiciji dvojica teologa iz trećega stoljeća Origen
i Tertulijan pridonijeli su stvaranju današnje slike o “tri
kralja”. Origenu se pripisuje da je tri dara simbolično
protumačio: zlato upućuje na Isusovo kraljevsko dostojanstvo,
tamjan na njegovo božanstvo, a smirna na njegovu smrt.
Tertulijan je mudrace pretvorio u kraljeve pozivajući se na
Izajijine svetopisamske tekstove i Psalme. U srednjem vijeku
jedan je talijanski umjetnik izrađivao mozaik triju kraljeva i
iznad svake figure stavio imena: Gašpar, Melkior i Baltasar. Po
tom slikaru Gašpar znači čovjek iz područja Kaspijskog mora,
Melkior znači kralj svjetla, a Baltazar znači “gospodar čuva
kralja”.
Predstavnici tada poznatog svijeta – Azije, Afrike i Europe
Nije poznato tko je zatim tri kralja vidio kao predstavnike triju
kontinenata: Azije, Afrike i Europe. Zato se na slikama jedan od
trojice kraljeva prikazuje kao crnac, što se obično interpretira
porukom da se sve zemlje te čitavi svijet trebaju pokloniti Isusu
kao Kristu.
Tri kralja se od srednjega vijeka uglavnom prikazuju tako da je
jedan od njih starac, drugi muškarac srednjih godina, a treći
mladić, što je, kako se smatra, motiv kojim se htjelo istaknuti
da svi ljudi, od djece pa do staraca, trebaju u Isusu prepoznati
svoga Gospodina i Boga.
Prema Matejevu Evanđelju mudraci su prateći betlehemsku zvijezdu
došli s istoka u Jeruzalem, kako bi se poklonili Kristu. U
Jeruzalemu ih je primio kralj Herod, koji ih je želio prevariti s
nakanom da mu kažu mjesto gdje se Isus rodio, kako bi ga mogao
ubiti.
Kad su pronašli Isusa, Gašpar, Melkior i Baltazar darovali su mu
tri dara: tamjan kao Bogu, zlato kao kralju i plemenitu mast –
smirnu kao čovjeku. Potom im Bog zapovijedi da se ne vraćaju
Herodu, pa se oni vrate drugim putem u svoju zemlju.
Tri kralja predstavnici su poganskih naroda, koje je Bog
pozvao u svoje kraljevstvo time što im je javio rođenje
Spasitelja Gospodina. Po tradiciji, poslije smrti triju kraljeva
njihove su relikvije odnesene u Carigrad, a nakon što ih je
pronašla sv. Jelena Križarica, prenesene su u Milano, a potom u
katedralu u njemačkom gradu Kölnu, gdje se i danas nalaze.
Melkior je zaštitnik putnika i Svjetskog dana mladih, a Baltazar
oboljelih od epilepsije. Spomendan se u Katoličkoj crkvi slavi 6.
siječnja, kao blagdan Bogojavljenja.
Bogojavljenje
Bogojavljenje je pak kršćanski blagdan kojim se slavi objava Boga
čovječanstvu u ljudskom liku, u osobi Isusa Krista.
Prvi spomen Bogojavljenja nalazi se u tekstu Klementa
Aleksandrijskog na prijelazu iz 2. u 3. stoljeće, a prvi spomen
kao službenoga crkvenog blagdana poznat je iz sredine 4.
stoljeća.
Krajem 4. stoljeća na Istoku se sa Zapada uvodi blagdan Božića,
pa Bogojavljenje gubi značenje blagdana u kojem se slave svi
događaji vezani uz Isusovo rođenje i skroviti život do krštenja.
Nakon Drugoga vatikanskog sabora, božićno vrijeme završava prvom
nedjeljom nakon Bogojavljenja, a na tu se nedjelju slavi Krštenje
Gospodinovo pa se blagdan zove i Vodokršće.
Samo Bogojavljenje ostaje i dalje svetkovina Božje objave u kojoj
se spominje pohod Trojice mudraca, Isusovo krštenje i Isusovo
čudo na svadbi u Kani Galilejskoj, gdje se Isus, na početku svoga
javnog djelovanja, objavljuje kao onaj koji ima moć pretvoriti
vodu u vino, čime posredno navješćuje i ustanovljenje
euharistije.
Blagoslov vode i “križec”
Među hrvatskim katolicima razvio se običaj blagoslivljanja vode
na blagdan Bogojavljenja, pa se njome blagoslivljaju kuće i
obitelji.
U sjeverozapadnoj Hrvatskoj raširen je bio “križec” – tako se
nazivao blagoslov kuće. Za tu bi priliku cijela obitelj bila na
okupu, a kuća dobro očišćena kako bi spremno dočekali svećenika.
Nakon što bi svećenik blagoslovio kuću i sve ukućane, redovito bi
bio počašćen jelom i pićem, te darivan.