Na tržištu na kojem je više uvoznih nego domaćih suhomesnatih specijaliteta nije jednostavno odabrati pravi pršut

Za razliku od istarskoga koji nosi oznaku izvornosti, krčki, drniški i dalmatinski pršut imaju oznaku zemljopisnog podrijetla te ih se može proizvoditi i od uvoznog svinjskog buta. Premda svi oni imaju službenu zaštitu, na tržištu se i dalje mogu naći jeftiniji, lažni pršuti.

Da bi bio spreman za tržište, treba mu najmanje godinu dana zrenja. Suši se na buri i vjetru, a aromu mu daje samo sol. Riječ je o pršutu. Četiri vrste te suhomesnate delicije zaštićene su. Može ih se prepoznati po oznakama, no tržište je puno takozvanih instant-pršuta koji se nakon tri mjeseca plasiraju na tržište. Stručnom oku i njuhu senzornog analitičara ne može se podvaliti umjetni pršut pun aditiva.

- Smatramo da se pojede oko milijun komada nama gotvo da fali puta dva, tako trgovački lanci kupuju pršute iz Španjolske, Italije i ti se proizvodi nude našim kupcima, tvrdi Antun Madir, senzorni analitičar za pršute. Dodaje kako se trebaju kupovati pršuti koji na deklaraciji nemaju oznake naziva i zaštite - za ostale, kaže - "kupujete mačka u vreći".

Na godinu proizvedemo 450 tisuća komada, što je nedovoljno, pa zato čak 60 posto pršuta uvozimo. No uvozimo i sirovinu, odnosno butove. Propisano je da samo istarski prušt mora biti od buta domaće svinje, dok ostali butove uvoze iz Mađarske, Austrije, Poljske. Eurozastupnica Biljana Borzan smatra da se radi o prevari potrošača, jer se ne navodi odakle je sirovina došla. Antun Madir, tu ne vidi problema. Hrvatska je, kaže - zaštitila tehnologiju i tradicionalan način proizvodnje.

Osim problema s nedostatkom sirovine, pršutare u proizvodnji i plasiranju pršuta ometa i crno tržište. Od 700 pršuta, njih 100 je iz domaće proizvodnje, upozorava Zdravko Barać, pomoćnik ministrice poljoprivrede. Madir upozorava kako ti pršuti, koji se prodaju po kućama i garažama te tržnicama - nemaju nikakve deklaracije.

Na europskom tržištu oznake zaštite izvornosti bolje su prepoznate nego na hrvatskome. Kod nas se najčešće gleda cijena proizvoda. Nerijetko kupujemo cjenovno dostupnije uvozne industrijske pršute, a kvalitetne izvozimo, kaže Ana Babić koja proizvodi dalmatinski pršut. Domaći se proizvođači, dodaje - ne mogu boriti s velikim proizvođačima iz Španjolske i Italije.

A na našem tržištu ima svega. Od visokokvalitetnih, katkad i podcijenjenih, do uvoznih, prepakiranih, lažno deklariranih, nekvalitetnih i zdravstveno neispravnih proizvoda. Državni inspektorat lani je obavio 79 nadzora nad suhomestanim proizvodima. Kod tri pršuta utvrđene su nepravilnosti.

- One su se odnosile na neisticanje nutritivne vrijednosti na deklaraciji i nepotpune podatke o objektu koji posluje s hranom. Jedna se odnosila na pogrešno isticanje zemlje porijekla. Pršut je bio iz Španjolske a pisalo je da je iz Hrvatske, kaže Željana Brkić iz Državnog inspektorata.

Kako biste kupili pravi pršut, a ne lažni, nužno je čitati deklaracije, poručuju stručnjaci. U proizvodnom procesu, upozorava upozorava Zdravko Barać - ako dolazi do dodavanja aditiva to mora biti naznačeno. Pršuti se u Hrvatskoj proizvode pomoću soli, a sve ostalo mora biti naznačeno na deklaracijama.

Pri kupnji pršuta važno je saznati godinu proizvodnje, pogledati ima li vrući žig te koji mu je rok trajnosti. Pršut mora biti lijepo obrađen, ne smije biti previše obrastao plijesni, boja mišićnog tkiva mora biti ujednačena. I ne nasjedajte na pršute ispod pulta za koje će vas uvjeravati da su domaći.