Događaji

slučaj nova gradiška

Profesor s Pravnog fakulteta uputio poruku studentima socijalnog rada: Čeka vas teška borba

Profesor s Pravnog fakulteta uputio poruku studentima socijalnog rada: Čeka vas teška borba
Ivica Galovic/ PIXSELL

Nakon što su joj roditelji nanijeli teške tjelesne ozlijede, dvoipolgodišnja djevojčica preminula je ovih dana u Klaićevoj bolnici. Slučajem obitelji bavio se Centar za socijalnu skrb u Novoj Gradiški, a zbog propusta je ravnatelj tog Centra dao ostavku. Kao što to često biva, nije trebalo dugo da javnost krene s generalizacijama i sve socijalne radnike ‘strpa u isti koš’. To može djelovati vrlo obeshrabrujuće studentima koji su tek započeli sa studijem socijalnog rada

Profesor Frane Staničić s Pravnog fakulteta u Zagrebu, koji izvodi studij socijalnog rada, putem Facebook statusa osvrnuo se na položaj socijalnih radnika. Uputio je pritom poruku studentima u kojoj govori da se divi njihovoj volji i entuzijazmu te poručuje ‘ne izgube u danima i godinama pred njima’. Uz dozvolu, njegov status u nastavku prenosimo u cijelosti.

”Vidim da je najlakše generalizirati. Da je najlakše u opravdanom bijesu zbog (mogućih, možda u konkretnom slučaju i očitih) propusta u radu nekog ravnatelja, možda i nekih socijalnih radnika, pa možda i jednog cijelog centra dići kuku i motiku protiv cijele jedne struke. Pritom većina kritičara apsolutno ništa ne zna o poslu kojega obavljaju socijalni radnici. Kao netko tko već 15 godina predaje budućim socijalnim radnicima znam, nažalost, da to ne zna ni većina mojih studenata i studentica. Da znaju, nikad ne bi upisali taj studij i nikad ne bi bili socijalni radnici. ,

Svi ti mladi ljudi upisuju taj studij isključivo iz altruizma i želje da pomažu drugima i slabijima. Ne misle ti kritičari valjda da ti mladi ljudi to studiraju zbog ogromne plaće i velikih privilegija koje ih čekaju? Nažalost, socijalnih radnika je premalo. Nažalost, socijalni radnici su potplaćeni. Nažalost, sustav nije posložen tako da im bude servis. Nažalost, nitko ih ne štiti i ne stoji iza njih ako i kada pogriješe.

Pustimo sada priče o strankama, iskaznicama i slično. Socijalni radnici rade s ljudima koji takvu vrst javne službe trebaju. alkoholičarima, narkomanima, zlostavljačima djece, zlostavljačima obitelji, bračnih drugova. Siromašnima, slabo obrazovanima (i ne, ne mislim da samo njima treba socijalni radnik, ali čine ipak većinu). Mentalno bolesnima, opasnima za sebe i okolinu. PTSP-ovcima. I s njima rade svaki dan. I svaka greška koju naprave može biti kobna. Kao u ovom užasnom slučaju. I onima prije njega.

To uvijek objašnjavam svojim studentima i studenticama. Da odlučuju o ljudskim sudbinama, da njihove greške mogu biti kobne. Da imaju veliku moć – mogu nekoga lišiti roditeljske skrbi, mogu nekome dati, primjerice, drva za ogrjev. Ako pogriješe i ne daju drva nekome tko ih stvarno treba, taj se možda smrzne te zime. I vidim onda strah u njihovim očima. Ali ustraju. I završe taj studij i žele pomagati. Oni žele raditi s ljudima koje većina nas ostalih izbjegava, pravi se da ne postoje. I da, pogriješe. Pogriješe zato što možda nisu znali bolje. Pogriješe možda i zato što ipak nisu dobri ljudi. Ima naravno i takvih. Ali najčešće pogriješe jer ih je sustav uništio, ubio ono dobro u njima, onu želju da budu oni koji pomažu. Jer ih je sustav zatrpao poslom, ovlastima, obvezama. Administracijom. A ne da im da rade ono za što su se školovali, što stvarno žele – pomagati ljudima u potrebi. Jer ih sustav pretvara u činovnike s normom, a ne ljude s misijom.

Biti socijalni radnik je užasno teško. Biti dobar socijalni radnik još je teže. Iskreno kažem svojim studentima i studenticama u svakoj generaciji – dragi moji, ja to ne bih mogao. Čeka vas teška borba. Ne toliko s korisnicima, koliko sa sustavom. I to se svaki put pokaže. Kao i ovaj put. Ipak, pozivam sve socijalne radnike da ustraju i trude se i dalje. Za malu plaću, loš društven status. Ali za ispravan cilj, a to je, na kraju dana, jedino što je važno. A mojim studentima i studenticama na Studiju socijalnog rada, bivšim, sadašnjim i budućim, samo mogu reći da ih njihov profesor pozdravlja i da se divim njihovoj volji i entuzijazmu. I da ih molim da ga, unatoč svemu, ne izgube u danima i godinama pred njima. Jer se isplati.”


Reci što misliš!