U početku su blagdan Svih Svetih sve crkve obilježavale istog dana, u nedjelju nakon Duhova, no Papa Grgur III. ga je u prvoj polovici 8. stoljeća premjestio na 1. studenog.

Tada se slave svi sveci i sve svetice koje je Crkva proglasila svetima, ali i oni koje nije, no koji su svojim životom ostvarili ideal kršćanskog života te su njihove duše ušle u kraljevstvo Božje.

Ovaj blagdan obilježava se još od 4. stoljeća kao dan spomena na kršćanske mučenike. Budući da je njihov broj tijekom godina sve više rastao i više ih se nije moglo sve poimence spominjati na misama, Crkva je odredila jedan dan kada kada se moli za sve svete i blaženike, poznate ili nepoznate.

Za razliku od blagdana Svih svetih, Dušni dan ili Spomen svih vjernih mrtvih je dan kada se sjećamo svojih pokojnika. On je nastao dva stoljeća kasnije, inicijativom opata iz Krimija, sv. Odilona. Zaslugom benediktinaca, blagdan Svih svetih proširio se u svijetu, a 1311. godine potvrdio ga je i Vatikan.

Tog dana vjernici mole za duše svojih pokojnika, na njihovim grobovima pale svijeće te prisustvuju svetoj misi. Svijeće na grobovima se pale kako bi duše mrtvih pronašle put u mraku, ali i u znak sjećanja. Posjet groblju zapravo je odraz vjere, ali i znak pažnje za naše pokojnike. Tim se blagdanom izražava nada u zagrobni život, a molitvom se prisjeća na one i povezuje s onima koji su već zakoračili u njega.

Iako se ovaj dan često naziva Danom mrtvi, to je u potpunosti pogrešno. Budući da u kršćanstvu ljudska duša nikada ne umire, već je ona besmrtna, u kršćanskom kalendaru ne postoji dan koji se prisjeća umrlih.