Balvan revolucija vjerojatno je jedan od najkonzekventnijih događaja u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Pod tim uvriježenim kolokvijalnim nazivom podrazumijeva se početak oružane pobune dijela hrvatskih Srba, koji se dogodio 17. kolovoza 1990. godine blokiranjem dijela prometnica oko Knina i Benkovca.

Iako i nije bilo puno primjera balvana na cesti, osim onih početnih, već se blokada pretežito provodila drugim sredstvima, poput kamiona i odrona kamenja, cijela je stvar ostala zapamćena kao Balvan-revolucija, a iz današnje perspektive se može izvan svake sumnje zaključiti da je to bio, između ostaloga, i balvanski čin.

Tragedija i za Srbe i za Hrvate

Naime, direktna posljedica Balvan-revolucije, žestoko potpirivane i logistički potpomagane iz Beograda i tadašnjih srpskih vlasti predvođenih Slobodanom Miloševićem, ali i dijelom srpske opozicije poput Vojislava Šešelja, nestanak je većeg broja Srba iz Hrvatske, koji danas čine manje od 5 posto stanovništva, a 1990. godine ih je bilo oko 12 posto. Balvan-revolucija je bila tragična i za Hrvate, kao uvod u rat koji je uslijedio i od čijih se posljedica Hrvatska i danas oporavlja.

Kako je uopće došlo do takve katastrofalne povijesne pogreške koja je Hrvatsku odvela u rat i zločine?

Pobuna dijela Srba u Hrvatskoj počela je cestovnim barikadama u sjevernom predgrađu Benkovca. Lokalni Srbi su nakon najave MUP-a da će uzeti oružje iz policijskih postaja u njihovom području preko noći posjekli stabla i preko cesta kojima su se mnogi vraćali s ljetovanja postavili barikade. Noć prije su oko srpskih sela kružile naoružane straže, s izlikom da se plaše "ustaškoga genocida". 

Beogradska propaganda

Da bi se razumjelo stanje političke psihoze u koju je upao dio hrvatskih Srba, treba napomenuti da su oni već nekoliko godina bili izloženi sustavnoj velikosrpskoj propagandi, u kojoj su sudjelovali Srpska pravoslavna crkva, književnici i intelektualci iz Beograda, vlast Slobodana Miloševića i razne druge strukture koje su davno prije pobune radila na planu ostvarenja Velike Srbije artikuliranom u zloglasnom Memorandumu SANU.

Već 1989. održan je de facto velikosrpski miting kod manastira Krka, a sve više prostora u medijima dobivala je retorika Vojislava Šešelja i njegove fantazme o granici Srbije koja bi išla od Virovitice preko Karlovca pa do Karlobaga. Time bi dijelovi Hrvatske u kojima je živio veliki dio srpskog stanovništva priključile novoj Velikoj Srbiji, a očito je među lokalnim stanovništvom bilo dosta onih kod kojih je takva huškačka retorika pala na plodno tlo. Danas se sličnom retorikom koristi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je Šešeljevo političko čedo, u Hrvatskoj najpoznatiji po svom velikosrpskom govoru iz Gline 1995.

Bahatost lokalnih srpskih lidera Babića i Martića, kasnijih ratnih zločinaca

Ne treba zaboraviti ni na politički idiotizam i bahatost lokalnih srpskih lidera, među kojima su na površinu isplivali najgori. Pomogli su rasplamsavanju sukoba ljudi poput zubara Milana Babića, kasnije jednog od rijetkih iskrenih haških pokajnika, i policajca Mile Martića, koji su mislili da će postati heroji cijelog srpstva, a zapravo su svoj narod odveli u propast. Nije čudo što su ubrzo ogrezli i u ratnim zločinima. Svoju ulogu su odigrale i Kontraobavještajna služba JNA (KOS), kao i razne druge beogradske udbaške strukture.

Drugim riječima, Balvan-revolucija se nije dogodila spontano, pa čak i ako je njen prvi čin 17. kolovoza 1990. možda takav donekle i bio, već je vrijedno pripremana iz Beograda i od režima Slobodana Miloševića.

Tuđmanova problematična reakcija

Istovremeno je ulje na vatru dolijevala i nova vlast u Zagrebu, koju je nakon pobjede na proljetnim demokratskim izborima vodio Franjo Tuđman i njegov nacionalistički pokret HDZ. Tuđman je bio poznat po svojim antisrpskim stavovima i proglašavanju NDH “izrazom povijesnih težnji hrvatskog naroda za državom”, a prema hrvatskim Srbima nije bio blagonaklonjen niti se trudio razuvjeriti ih od strahova koji su među njima djelomice i opravdano zavladali. 

Ipak, ništa što su vlasti u Zagrebu učinile do 17. kolovoza nije bilo tako agresivno da bi izazvalo opravdanu oružanu pobunu te je postavljanje balvana na cestu kod Benkovca, kao i sve što je uslijedilo kasnije, bilo eskalacija političkog u oružani sukob. Za oružanu pobunu opravdanja nije bilo. 

Što bi bilo da se dio Srba nije oružano pobunio?

Zato je i logično zapitati se kako bi izgledala povijest Hrvatske protekla tri desetljeća da do oružane pobune nije došlo, već da su se nezadovoljni hrvatski Srbi pojavili na Markovom trgu i mirno prosvjedovali tj. da su se odlučili za miroljubivi otpor HDZ-ovoj i Tuđmanovo vlasti, koja, nota bene, nije bila ni izbor većine Hrvata.

Ne treba zaboraviti da je HDZ na prvim izborima dobio manje od 50 posto glasova, ali je imao više od pola mandata u saboru zbog tadašnjeg izbornog sistema. Dakle, u nekoj alternativnoj, ljepšoj verziji hrvatske povijesti ne dolazi do oružane pobune Srba, već Srbi i Hrvati zajedno na demokratski način smjenjuju HDZ na sljedećim izborima, time sprječavajući i rat i pljačkašku privatizaciju. Nažalost, pobunjeni Srbi su odlučili izabrati najgore za sve.

Zločinačka politika SDS-a

Uvod u Balvan-revoluciju bila je i jedna sjednica Srpske demokratske stranke (SDS) u Kninu, koja na demokratskim izborima uopće nije dobila povjerenje Srba u Hrvatskoj, koji su većinski glasali za SDP.

Dana 21. svibnja 1990. na sjednici SDS-a u Kninu lokalni Srbi donose odluku o istupanju općine Knin iz Zajednice općina Dalmacije te stvaraju novu Zajednicu općina sjeverne Dalmacije i Like koje obuhvaćaju sljedeće općine: Benkovac, Donji Lapac, Gračac, Knin, Obrovac i Titovu Korenicu. Tijekom Balvan-revolucije Zajednica općina Like i sjeverne Dalmacije biva proglašena Srpskom autonomnom oblašću (SAO) Kninska Krajina.

Trebalo je vremena da se Balvan-revolucija zakotrlja pa se tako nakon 17. kolovoza situacija na neko vrijeme primirila. 

Ljeto i rana jesen 1990. prošli su u incidentima i čarkama, ali još  nije bilo prolijevanja krvi. Do toga je došlo tek u noći na 23. studenog 1990., kada su pobunjenici s kninskog područja postavili zasjedu na razmeđi cesta Obrovac - Zadar - Žegar - Knin. Policajci Jozo Bukarica, Stevan Graovac i Goran Alavanja bili su u ophodnji, iz mraka ih je zasula kiša metaka, koja je ubila 27-godišnjeg Alavanju, inače hrvatskog Srbina. Najgora krvoprolića su tek slijedila, a prva najava svega bilo je baš blokiranje ceste kod Benkovca 17. kolovoza 1990.

Presijecanje Hrvatske

To nije bio jedini incident, već iskra koja je zapalila požar pa su se blokade i barikade proširile diljem Hrvatske, ozbiljno ugrožavajući turističku sezonu.

Balvan-revolucijom Hrvatska je praktički presječena na dva dijela. Pobunjeni Srbi su jasno dali do znanja da neće poštovati odluke Zagreba. Nakon blokade prometnica istog dana je u 18 sati Radio Knin emitirao vijest da je proglašeno ratno stanje odlukom Milana Babića, što je on tri sata kasnije sam demantirao. Sve ceste u smjeru Knina odmah su bile blokirane, a na prilazima gradu stajale su naoružane seoske straže.

Uz barikade su bile postavljene oružane straže, većinom sastavljene od lokalnog stanovništva, koje su onemogućavale ikakav pokušaj prolaska njima nepodobnim osobama, a naročito se šikaniralo one koje su smatrali Hrvatima. 

Pokušaj deblokade helikopterima

Po Tuđmanovoj naredbi MUP je pripremio tri helikoptera specijalaca koji su istog dana poletjeli iz Lučkog prema Kninu s naredbom da deblokiraju prometnice. Nikad nisu stigli na odredište jer su ih iznad Ogulina presrela dva zrakoplova MIG-21 Ratnog zrakoplovstva JNA i pod prijetnjom obaranjem MUP-ovi su se helikopteri morali vratiti u Zagreb.

To je vjerojatno bolje nego da su stigli u Knin i eskalirali odmah situaciju do otvorenog oružanog sukoba, što bi se dogodilo da je Tuđmanovo naređenje provedeno. S druge strane, ne treba zaboraviti da je MUP bio legalna institucija tadašnje države, čiju su vlast neki njeni građani odbijali priznati, kao i Hrvatsku samu po sebi.

Najava užasa koji je dolazio

Uostalom, Babić je kasnije u Haagu svjedočio da je sve bilo dirigirano iz Beograda. Na vrhu piramide bio je Slobodan Milošević, njegov izvršitelj šef tajne službe Jovica Stanišić, dok je Mile Martić bio njihova transmisija u Kninu.

Sve u svemu, 17. kolovoza 1990. bio je najava užasa koji slijedi, prijelomni trenutak u kojem se politika otvoreno počela voditi drugim sredstvima. Bio je to pretpočetak rata.