Želite postati kapetan brodice? Po mogućnosti već sutra, ili makar preko vikenda. Jer ima tamo neka uvala dolje, par sati vožnje trajektom, koju biste baš ovaj vikend rado posjetili.

Na vama je samo da dobro promislite jeste li za kategoriju B, da vozite sebe ili svoje ljude privatno, za gušt, ili kategoriju C, kao pravi skiper, odnosno u komercijalne svrhe. Nikakav problem, samo se odlučite, i evo ga, vrlo brzo, postajete glavni na plovilu do 18 metara, opisuje Slobodna Dalmacija.

– Kako stvari stoje, teže je naći pravu kapetansku kapu nego dobiti dozvolu za voditelja brodice – potvrđuje i jedan bivši lučki kapetan.

Promijenite svijest

Jer sve što se od vas traži jest da položite tečaj, a ima ih jednodnevnih, dvodnevnih, online, onih s akcijskih kolektivnih kupnji, ili u aranžmanu koji uključuje i boravak u nekom od luksuznih hotela. Uz to trebate donijeti nešto papirologije, obrazac, fotografije, nekoliko stotina kuna uplate. I zaplovite, đaci, sinjim morem bez da ste ikada prije svojom rukom kormilo držali. Postanete kapetani, to je zadnjih godina ionako “in”.

A kada se dogodi nesreća, uglavnom medijski uvijek jako eksponirana, nalik ovoj tragičnoj s Kornata, što onda? Tko je onda kriv? Treba li pooštravati taj sustav, koji je osnovni problem, mora li se nešto mijenjati, pitamo Damira Višića, sudskog vještaka za pomorski promet i procjenitelja šteta na plovilima.

– Sam se počesto čudim da imamo tako mali broj pomorskih nesreća s obzirom koliko je brodova na moru. To je čisti paradoks. I koliko ima voditelja plovila i skipera koji su nakon položenog ispita odmah uskočili u jahtašku kapetansku fotelju. No postotak pokazuje i nešto drugo, to da sve to skupa i nije toliki rizik, i da na moru nema toliko nesreća. A znam to dobro jer se time bavim. Više ljudi gine u cestovnom prometu nego na moru – veli Višić.

Je li za pooštrovanje mjera? Nije. Ali apsolutno bi promijenio svijest u glavama ljudi. Od onih koji žive uz more, od morskih zemalja kao što je naša, očekuje puno veću edukaciju o moru, puno veće saznanje o tome što je more.

I uspoređuje to s drugim europskim zemljama koje imaju puno razrađeniji, sofisticiraniji odnos prema moru. U praksi bi to značilo da bi svi oni koji odluče biti skiperi, recimo jahte do 18 metara, s ciljem pružanja profesionalne usluge, puno pomnije, s puno više lucidnosti trebali porazmisli mogu li to raditi. Mogu li preuzeti odgovornost, jesu li spremni za rizik. A na moru rizika uvijek ima. A ne samo uskočiti u kratki tečaj i s papirom sjesti za kormilo.

Novi pravilnik

– U teoriji, čovjek zna da ne zna voziti brod, zna zapravo koliko ne zna, a želi otići na neku destinaciju. I unajmi skipera za kojeg misli da to zna. A s obzirom na lakoću polaganja za stjecanje dozvole, u praksi se može dogoditi da taj voditelj plovila možda znade manje od njega. I kada se dogodi nesreća, svi onda postavljaju pitanje dozvole.

To je samo papir. I ispostavi se da dozvole nema. O.K., imamo problem. Ali zapravo je veći problem kada se ispostavi da je ima. To je sukus, to je pitanje – veli Višić, navodeći kako je živi dokaz neživljenja s morem i novi Pravilnik o brodicama, čamcima i jahtama, pun nelogičnosti i nemogućnosti provođenja u praski.

Svakako je loše to što su stvari danas jako pojednostavljene, i što se dobitak dozvola tako banalizirao. Prije je, sjeća se, postupak dobivanja dozvole bio puno kompleksniji. Ni tada nije bilo prezahtjevno; svoju je, primjerice, dobio tako što je iz jedriličarskoga kluba donio potvrdu da se već dvije godine aktivno bavio jedrenjem. Podrazumijevalo se automatski da zna znanje. Ostali su prolazili program, ispitivanje, prelazili etapu jednu po jednu. Kako bi se stekla dozvola za status mornara motorista, trebalo je barem dvije godine prethodno biti voditelj brodice.

– A ti danas možeš polagati bez ikakvih problema tečaj za yacht mastera i vožnju broda do 500 tona. Ne moraš imati preduvjete. O.K., i danas postoje škole koje ti daju tečaj, edukaciju, imaš i određeni broj sati za određeni ispit. Ali mislim isto da se postupak banalizirao u odnosu na prije. A inače mi je i izvan pameti da netko živi uz more a da ne zna plivati, roniti, veslati, ili čak i jedriti. Tu smo u odnosu na ostale europske države u velikom zaostatku. To je ta edukacija koju moramo implantirati u naš sustav – veli.

Potražnja za skiperima

Turizam je puno toga promijenio, donio je veliku potražnju za skiperima, a s mislima o lakoj zaradi veliki se broj ljudi takvog posla i laća. No, stoji i činjenica kako vlasnici čartera ipak pokazuju dobru dozu razmišljanja i da u svoje redove primaju ljude od povjerenja. One kojima će brod dati u ruke s punom sigurnošću. Pogreške se tada puno manje događaju.

– Mediji su ti koji problem nesreća dižu na n-tu potenciju. A ne treba biti stručnjak u ovom poslu da znaš da ih nema toliko. Evo i primjera; još se spominje tragična nesreća s poduzetnikom Horvatinčićem otprije nekoliko godina. A javnost nikada nije doznala za situaciju, srećom bez tragičnog epiloga, što se dogodila nekoliko dana prije te nesreće. Gliser je tada doslovce prošao kroz jedrilicu.

Imamo problem, ali on se često u praski nerealno prezentira. Općenito kažem, s obzirom koliko plovila ima, i kakvi svi ljudi njima upravljaju, kod nas je iznimno malo nesreća. I opet se vraćam na edukaciju, ono bazično od čega treba krenuti – priča za Slobodnu, sudski vještak Damir Višić.