Protekli vikend shvatio sam da ne želim svjedočiti povijesnim događajima u gradu u kojem živim sjedeći pred televizorom.

Osjetio sam potrebu da neposredno vidim i osjetim zbivanja koja su u tom trenutku već bila u fokusu svih svjetskih medija”, govori hrvatski snimatelj i fotograf Vanja Černjul koji je snimio sjajne fotografije protesta s njujorških ulica. Vanja Černjul na njujorškim je ulicama svakog dana proteklih tjedan dana, i snima. Pojedine fotografije objavljuje i preko društvenih mreža.

Američkim ulicama zavladao je kaos. Bijes zbog ubojstva Afroamerikanca Georgea Floyda i brutalnosti tamošnje policije ne jenjava. Situacija eskalira iz dana u dan. U New Yorku, kao i u većem dijelu te zemlje, i dalje vlada koronavirus i ljudi većinom nose maske na protestima. Pretpostavljamo da situacija izgleda nadrealno pa pitamo našeg sugovornika koji nam odgovara: “Situacija izgleda fotogenično, filmično, ponekad prekrasno i izuzetno dirljivo, ponekad mračno i zastrašujuće”.

Slikar Stipan Tadić živi u stanu uz studentske domove u Harlemu, tik do Sveučilišta Columbia, prestižnog sveučilišta koje se ubraja u američku Ivy League, a na kojemu je imao dvogodišnju stipendiju na MFA programu iz vizualnih umjetnosti. U Americi planira i ostati, najmanje još godinu dana. Složit će se da se u ovoj zemlji zatekao u ključnom trenutku.

Impozantna karijera

I jedan i drugi bili su na protestima. S filmskim snimateljem Vanjom Černjulom i sa slikarom Stipanom Tadićem razgovarali smo o životu ovih dana u New Yorku.

Dok je Tadić, umjetnik mlađe generacije, u New Yorku posljednje dvije godine, Vanja Černjul u tom gradu živi još od 1995. godine, ondje je i završio NYU, Tisch Graduate School of Arts nakon studija kamere na ADU u Zagrebu. Za sobom ima impozantnu karijeru, radio je kao snimatelj na serijama kao što su kultne “Kronike Times Squarea”, potom “Narančasta je nova crna”, “30 Rock” i “Sestra Jackie”. Za posljednje je dvije nominiran za nagradu Emmy, a za rad na seriji “Marco Polo” dobio je prestižnu nagradu ASC Društva američkih filmskih snimatelja. Snimatelj je i na hit-filmu “Suludo bogati Azijci” Jona M. Chua.

U Americi je zbog nemira uveden policijski sat od 20 sati. No, Černjul je neke fotografije, može se vidjeti, snimio i nakon tog sata. Sam govori da većina prosvjednika ne obraća pozornost na restrikcije: “Prosvjednici u New Yorku i Washingtonu jasno su pokazali da zasad ne žele poštovati policijski sat. Tvrde da živimo u zemlji u kojoj ljudi imaju pravo biti na ulici i prosvjedovati do mile volje i u neku ruku imaju pravo. To, naravno, otežava rad policiji”. On sam nije zasad imao problema s policijom: “Nisam imao loših iskustava i svuda gdje sam bio NYPD je izbjegavao svaki sukob s prosvjednicima. Znam da je situacija u nekim drugim dijelovima grada nažalost bila potpuno drukčija. Guverner Andrew Cuomo od prvih je dana izrazio podršku prosvjednicima i jasno poručio predsjedniku da nam u New Yorku nije potrebna nikakva federalna intervencija, a još manje vojska”.

Važno je, govori Vanja Černjul, da u javnosti bude jasno da je glavnina prosvjeda miroljubiva i da se događa nešto što je zapravo jako pozitivno. Većina njegovih fotografija i svjedoči o tom trenutku, o miroljubivim protestima s ispisanim transparentima, poput “Black Lives Matter”. Snimao je na glavnim žarištima prosvjeda na Manhattanu, kao sto su Stonewall Inn, Washington Square Park i Union Square. Međutim, nekoliko fotografija koje je snimio govori i o drugoj, mračnijoj strani protesta. Na pitanje kako su nastale te fotografije, naš sugovornik Vanja Černjul odgovara: “Gledajući vijesti na televiziji primijetio sam da liberalni mediji ignoriraju nerede koji su se preko vikenda događali nakon što je pao mrak, a konzervativni mediji ignoriraju miroljubive proteste koji se događaju preko dana i fokusiraju se isključivo na nerede koji se događaju tijekom noći.

Krš na Petoj aveniji

Predsjednik Donald Trump za nasilje i pljačku optužio je organizaciju Antifa, što mi je zvučalo kao velika nebuloza. Zanimalo me da iz prve ruke vidim što se događa noću. U ponedjeljak kasno poslijepodne sa svojim sam se fotoaparatom našao na dijelu Pete avenije, gdje su brojne trgovine. Nigdje nisam vidio NYPD i kako je padao mrak, primijetio sam da se okolo okupljaju razne grupe mladića. Neki su izgledali kao organizirane grupe, neki kao slučajni oportunisti. Većina je sa sobom imala prazne torbe i ruksake i vidjelo se da njihovo prisustvo nema nikakve veze s protestima koji su se događali tijekom dana. Nisam vidio niti jedan transparent, niti jednu političku poruku. Čekajući da padne mrak, tražio sam bilo koji motiv koji bih mogao snimiti, a da ima veze s prosvjedima.

Tada sam ugledao grafit na prozoru trgovine i okinuo fotografiju. Brzo nakon toga čuo sam buku i krenuo prema zvuku razbijenog stakla. Grupe koje sam prethodno opazio počele su provaljivati u trgovinu za trgovinom, ulica je bila prepuna stakla, razbacanih Banana Republic kaputa te raznih predmeta iz drugih trgovina. Svakih nekoliko minuta začuo bi se novi prasak stakla i vidio bih kako siluete ljudi hrle u unutrašnjost trgovina”. Iz svega što je vidio zaključio je da su ti ljudi odvojeni od prosvjednika. “

Bilo je tu grupa slučajnih oportunista koje su djelovale potpuno kaotično, kao i grupa koje su izgledale organizirano i kao da točno znaju što rade. Nisam mogao procijeniti postoje li među njima agitatori koji su došli izvan grada, a o kojima je bilo riječi u medijima. Napravio sam još nekoliko fotografija i napustio scenu prije početka policijskog sata. No, treba reći, u isto vrijeme miroljubivi protest bez incidenata odvijao se na zapadnoj stani otoka. Današnji dan (razgovaramo u četvrtak, op.a.) prošao je većinom bez nasilja u gotovo svim gradovima, a broj prosvjednika još raste. Stvari idu u dobrom smjeru”, zaključuje.

Proputovao je Vanja Černjul puno po svijetu snimajući, no osjećaj s trenutačnih njujorških protesta, za njega je najintenzivniji dosad. Tako kaže: “Sudjelovao sam u mnogim impresivnim prosvjedima, kao što je bio onaj protiv katastrofalnih ratova u Iraku i Afganistanu 2003. godine, na kojem je u New Yorku bilo oko 400.000 ljudi. Nakon razornih efekata koje je financijska kriza imala na američko društvo, 2011. godine sam danima fotografirao akcije pokreta Occupy Wall Street na Manhattanu, koje su trajale više od dva mjeseca. S grupom sam prijatelja bio aktivan za vrijeme Klimatskog marša iz 2014. godine koji je okupio više od 300.000 ljudi i čija mi poruka još ne da mirno spavati. No, nikada nisam doživio nešto toliko snažno kao što su prosvjedi koji se ovih dana održavaju u New Yorku i u ostalim američkim gradovima. Svaki od pokreta koje sam naveo dogodili su se nakon velikih kriza koje su otvarale mogućnosti za promjene u društvu.

Međutim, niti jedna kriza za mojeg života nije bila slična ovoj. Zemlja je politički nepomirljivo podijeljena, a razlike između bogatih i siromašnih narasle su do krajnosti koje nisu viđene još od 30-ih godina prošlog stoljeća. Dva mjeseca karantene ozbiljno su destabilizirala već prilično uzdrmano društvo. Izgleda da postoji golema količina energije i političke volje da se nešto promijeni. Amerika nije doživjela sličnu situaciju od 1968. godine. Ovakvi trenuci su po svojoj prirodi kaotični i zastrašujući. No, imam osjećaj da svjedočim događajima koje ćemo jednog dana promatrati kao povijesni katalizator za pozitivne promjene, u Americi, ali i šire. Među ostalim, izgleda kao da je došlo vrijeme za obračun sa sistemskim rasizmom, ali i s rasizmom koji se krije u svakom od nas. Uglavnom, drago mi je da sam na ovom mjestu u ovo vrijeme”.

Slikar Stipan Tadić na protestima je bio u drugom dijelu grada, u Harlemu. S transparentom koji govori o tome da i Hrvatska podržava prava onih koji se bore za sebe, koji su izašli na ulice, onih koji protestiraju pod parolom “Black Lives Matter”. Kako nam govori: “Živim na rubu Harlema, a na proteste sam otišao u sam centar kvarta. Želio sam dok sam tu, u srcu afroameričke kulture, osjetiti proteste na ulici, vidjeti što se događa uživo, čuti što ljudi govore. Tu sam u centru zbivanja i želio sam doživjeti situaciju sam, a ne u medijima. Harlem je kultno mjesto, govore su ovdje držali i Martin Luther King, Malcolm X, James Baldwin, puno poznatih Afroamerikanaca je iz ovog kvarta”, kaže Tadić. “naravno, sve je drukčije kad se promatra kroz prizmu stranca”, dodaje. Poznati slikar promišlja slično kao i Černjul: “Prilika je to da i preispitaš samog sebe, svoja stajališta”.

Hodajuća meta

No, ako si stranac, smatra umjetnik, ipak si više ugrožen: “Ako vas uhapse, u velikim ste problemima. Bit ćete dugo u zatvoru i možete se i oprostiti s Amerikom. Bio sam na protestima, no kad su počeli hapsiti ekipu, maknuo sam se u stranu. Ovdje policija oko pasa nosi plastične žice, onakve kakvima se zatvaraju vrećice za bicikle. Njima je zapravo u interesu hapsiti što više ljudi, jer smatraju da će tako utjerati strah u kosti”. Prosvjedi su, govori nam dalje Tadić iz svojeg njujorškog doma, upozorili na probleme koji vladaju već dulje vrijeme, prije svega na rasizam koji je i dalje prisutan u društvu. Kad smo da pitali da opiše atmosferu protesta na kojima je bio, Tadić je rekao: “Najčešće oni koji protestiraju viču policiji da su rasisti, da ne mogu disati kao što disati nije mogao Floyd, traže jednakost i da se prestane zlostavljati afroamerička populacija. Svaki crnac na cesti ovdje je praktički hodajuća meta”.

Tadić, dalje, kaže, da je ovdje policija puno okrutnija nego, primjerice, u Hrvatskoj, što je imao prilike osjetiti i na vlastitoj koži. Kako priča: “Jednom sam preskakao ogradu u podzemnoj da ne bih platio kartu i ulovili su me. Baš te tlače kad te ulove. Stavio sam slučajno ruku u džep. Iste su sekunde posegnuli za pištoljem i vikali da brzo izvadim ruke jer inače idem u zatvor. Da nisam imao osobnu sa sobom, uistinu bih završio u zatvoru. A pitanje je što bi bilo dalje da sam crnac”. Jesu li ga pustili: “Da, platio sam kaznu od 100 dolara. No, baš su bili agresivni i imao sam, pri tome, osjećaj da uživaju u toj agresiji. Nama je iz hrvatske perspektive teško to zamisliti, no Amerika je država više rasa, s mnogo stranaca, i potpuno je drukčiji odnos. Zapravo je teško i zamisliti da su donedavno na snazi bili ropstvo i rasna segregacija”.

Tadić je sudjelovao u povorci koja je krenula iz Harlema i koja je miroljubivo protestirala. U povorci je većinom bilo afroameričko stanovništvo, “no kako smo se približavali Central Parku, sve je više bilo bijelaca. Nakon što je policija počela hapsiti ekipu, svi su pozirali za medije, i oni uhapšeni i policija. Svi su stajali nekako neprirodno i ukočeno pred kamerama. I taj mi je prizor bio jako čudan. Nakon toga sam otišao kući”. U New Yorku i dalje vlada koronavirus pa većina onih koji protestiraju, nose maske. I Stipan Tadić, kao i Černjul, kaže da sve oko njih izgleda “uistinu nadrealno. Policijski je sat pa smo prijatelj i ja neki dan trčali na taksi da dođemo doma na vrijeme. Inače je kazna 10.000 dolara, a policija zna i pucati. No, iako je uvedeno da iza 20 sati nitko ne smije biti na cesti, prosvjednici i dalje idu van”.

Stipan Tadić na proteste je otišao s dvoje svojih dobrih kolega s Columbije, prijateljicom Kineskinjom i prijateljem Afroamerikancem Kevinom Claiborneom, čije fotografije, kao i Černjulove, donosimo uz tekst. Kako kaže: “Kevin stalno fotografira tijekom protesta, to je njegov umjetnički projekt, i sjajne su mu fotografije. Snimao je i crno-bijelo i u boji”.

Tadić, dalje kaže da su mu pričali njegovi kolege Bruno Pogačnik i Ivana Vukšić (Pogačnik je također hrvatski umjetnik na studiju na Columbiji, on i Ivana čine duo Tarwuk, op.a.), da je jedan njihov prijatelj dobio palicom u glavu tijekom protesta. “Posljedice su fraktura lubanje i moždani udar. Zamalo su ga ubili. Poznato je koliko je zdravstveni sustav ovdje skup. Čuo sam i da je neka žena izlazila iz dućana, nije čak bila na protestima, i dobila je od policije gumeni metak u lice.”

Iako se protesti događaju svaki dan, i eskaliraju, nastavlja, bude doba dana kad se mirno može prolaziti ulicama, i ništa se naizgled ne događa: “Neki smo dan išli pješice do Brooklyna i nismo ništa vidjeli”.

Životno iskustvo

Tadić, jedan od naših najboljih slikara, završio je svoje školovanje na Sveučilištu Columbia u sklopu kojeg je imao atelijer, no odlučio je ostati u Americi još godinu. U tom je razdoblju iznajmio atelijer: “Imam dogovorenu izložbu u galeriji Steve Turner u Los Angelesu. Već sam se, srećom, uspio umrežiti na američkom tržištu. No, problem je da je ovaj grad jako skup. Ako prodam sliku po svojim cijenama, novac mi ode u hipu. Moraš biti hiperproduktivan da bi mogao živjeti od slikarstva. Atelijer sam na 12 mjeseci iznajmio u Brooklynu, a stan u China Townu”. Prava avantura? “Više na sve to gledam kao na životno iskustvo.”

Ima li u planu iskustva s protesta prenijeti na slikarsko platno, pitamo slikara. Oklijeva: “Vidjet ću. Možda napravim neki crtež. Ne želim glumiti heroja. Kao slikar, moraš oprezno pristupati temama, na jako iskren način. A posebno kad je u pitanju tema koja je ovoliko osjetljiva. Zato mi je crtež za ove interpretacije zanimljiviji, više je dokumentaristički i skroman”, govori Stipan Tadić.

U svojem domu nema televizor jer smatra da su američki mediji većinom poprilično loši pa vijesti kad nije u žiži zbivanja na ulici, prati online. Iza njih su u Americi već tjedni i tjedni izolacije, no našem sugovorniku oni nisu teško pali. Naime, navikao je slikarski posao ionako raditi u izolaciji, a dane je iskoristio i da napravi novi strip.

Do selidbe u China Town, još neko vrijeme živi na prvom katu Harlema i ima sjajan pogled. Gleda željezni most, nadvožnjak, lokalni dućan, autobuse kako se parkiraju, zidove izlijepljene plakatima koji su pozivali na jazz-koncerte kad su se održavali, zgradu socijalnog stanovanja iz 70-ih godina te suvremenu arhitekturu s potpisom Renza Piana iz projekta Manhattanville koji je pokrenula upravo Columbia.