Žene su na solinama radile neke od najtežih poslova, čak su punile vagonete, rekao je u razgovoru za Radio Pag umirovljenik Šime Goleš. Njegove navode potvrdile su i žene koje se, pedesetih i šezdesetih godina, radile u solani.

Do izgradnje tvornice soli na predjelu Svilno sredinom osamdesetih, sol se skupljala na solinama, bazenima. U vrijeme skupljanja, berbe soli, a to je obično bilo u kolovozu, u solani je radilo i do 500 sezonskih radnika. Na solinama se sol žgribala i nagribala, što znači odvajanje soli od poplata, tvrde glinene podloge i skupljanje na kupove, odnodno na hrpe. Sol se s hrpe lopatama stavljala u prijevozna sredstva kojima se prevozila od solina so skladišta, magazina, na Prosici. Stoljećima se sol do skladišta prevozila jedrenjacima, a u novijem dobu motornim brodicama, penicama.

No, najveća promjena u prijevozu soli od solina do skladišta dogodila se kada se 1954. godine za prijevoz soli počela koristiti željeznica, a u Pagu se željeznica nazivala lokomotiva.

"Za lokomotivu se izgradio nasip kojeg zovemo mali nasip, da bi preko njega prolazile tračnice. U to vrijeme solana je dobila veliki kredit od države i nisu se radile samo tračnice za lokomotivu, nego se proširila i južna vala. Bili su to veliki radovi, puno je ljudi radilo, radili su muškarci i žene. Ti poslovi su se dobro plaćali, moglo se dobro zaraditi," navodi Šime Goleš.

Nakon izgradnje pruge i postavljanja željeznice, sol se od solina do skladišta, magazina, dovozila vagonetima. Punjenje vagoneta bio je izuzetno težak posao, a zbog uvjeta u kojima se radilo, vjerojatno je to bio i jedan od natježih poslova uopće. Radilo se ljeti, na solinama na kojima nije bilo zaklona od Sunca, a vlažnost zraka bila je visoka. Radilo se na normu i u gotovo nemogućim uvjetima. Uprava solane je, zbog toga, dozvoljavala radnicima dolazak na soline prije zore, kako bi veći dio norme, ili cijelu normu, odradili do podne. Neki su, svjedoče nekadašnji radnici solane, na soline dolazili u u tri sata ujutro i normu bi odradili do deset sati. Zanimljivo je da su na punjenju vagoneta, dakle na najtežim poslovima, radile i žene.

"Žene su imale normu od sedam vagoneta na dan," navodi Šime Goleš. "Radile su tri na jednome vagonetu, zajedno su ga punile. Ne znam ima li danas na Pagu neka žena koja bi mogla napuniti vagonet, a te naše Paškinje u to doba su to radile."
Vagonete se punilo pomoću posebnih lopata, a kapacitet vagoneta bio je 800 kg soli. To znači da su tri žene u jednom danu s hrpe u vagonete prebacile 5, 6 tona soli dnevno.

"Rad na solinama bio je težak posao, bilo je vruće, ali tako se tada radilo, sol se morala što prije skupiti, " rekao je Šime Goleš.

Nakon izgradnje tvornice soli na predjelu Svilno, promijenio se način proizvodnje soli. Sol se više ne skuplja na solinama, bazenima, nego se dobiva u tvornici, zagrijavanjem salamure, mora visoke slanosti. Od tada više nema rada na solinama, nema zgribanja i nagribanja, nema punjenja vagoneta, nema više ni željeznice, a s vremenom su napuštena i skladišta.