Događaji

duga tradicija

Državni arhiv u Zadru ima bogatu povijest

Državni arhiv u Zadru ima bogatu povijest

Čuvanje dokumenata ima dugu tradiciju u Zadru o čemu svjedoči zadarski kroničar iz 14. stoljeća. Paulus de Paoli, koji spominje čuvanje gradskih povlastica u prostoriji ispod lukova zvonika Sv. Marije.

Prvi spomen riječi "arhiv" na hrvatskim prostorima sačuvan je u spisu zadarskog bilježnika Vannesa Bernardija iz Firma iz 1390. godine, u kojem spominje "archivium communis Jadre" odnosno arhiv zadarske općine. Na zamolbu zadarskih poklisara 1451. godine mletački dužd Francesco Foscari dukalom odobrava općinskom kancelaru srediti spise po abecednom redu te ujedno određuje da općinski i knežev kancelar drže svaki po jedan ključ prostorije u kojoj se čuvaju spisi.

Sustavno i organizirano čuvanje dokumenata na jednom mjestu započinje 20. rujna 1624. godine, kada generalni providur Francesco Molin, po ovlaštenju mletačkog Senata, osniva Arhiv generalnoga providura u Zadru, koji je postao jezgrom oko koje će se kasnije prikupljati i drugo gradivo. Svojim aktom određuje poslove u Arhivu, rad službenika i način rada, donosi propis o poslovanju i zaštiti gradiva te imenuje prvog upravitelja Nicolu Vegliu, prvoga arhivista s državnom plaćom. Za prostor Arhiva određuje prizemlje Providurove palače, gdje se tijekom 18. stoljeća pohranjuju dokumenti drugih upravnih tijela.

Nakon pada Mletačke Republike 1797. godine, odnosno uspostavom prve austrijske uprave (1797.-1805.), u Arhiv se pohranjuju spisi zadarskih knezova, kapetana i fiskalnih savjetnika. Nakon austrijskog poraza francuska uprava (1806.-1813.) u Arhiv smješta spise prve austrijske uprave te spise ukinutih samostana i bratovština.

S početkom druge austrijske uprave (1814.) u Arhiv se pohranjuju spisi nastali u razdoblju francuske uprave, Arhiv ima stalnog arhivista i kao jedan od odjela Predsjedništva pokrajinske uprave vodi svoj djelovodnik, što ukazuje na njegovu samostalnost.

U 19. stoljeću Arhiv prerasta u važnu arhivsku ustanovu, izrađuju se katalozi, inventari, indeksi i repertoriji, koji se koriste i danas. Arhiv se proširuje, zaprima i drugo arhivsko gradivo koje je austrijska uprava koncentrirala u njemu kao središnjem arhivu za Dalmaciju (npr.arhivi gradova Korčule, Splita, Kotora, Omiša, Brača, Makarske i Nina), a postupno su pristizali i spisi uprave nastali u Zadru, kao i obiteljski arhivi. Pokrenut je tromjesečnik "Tabularium", jedan od prvih arhivskih časopisa na hrvatskom tlu.

Krajem 1894. godine osniva se Knjižnica Namjesništva koja je bila namijenjena službenicima Namjesništva i istraživačima arhivskoga gradiva. Ukidanjem Namjesništva ona postaje dijelom Arhiva sve do danas.

Nakon Prvoga svjetskoga rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije Zadar proživljava teške trenutke svoje povijesti te na osnovu Rapalskog ugovora (1920.) između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca biva otrgnut od matice zemlje i svog prirodnog zaleđa te pripojen Italiji. Arhiv djeluje kao Arhiv Vlade za Dalmaciju, dalmatinske i korčulanske otoke, a od 1922. godine kao Arhiv Kraljevske prefekture. Godine 1928. Državni arhiv postaje samostalna ustanova podređena Ministarstvu unutarnjih poslova u Rimu.

Tijekom Drugoga svjetskoga rata odnosno do kapitulacije Italije 1943. godine najvrijednije arhivsko gradivo, koje je po shvaćanju talijanskih povjesničara trebalo dokazivati talijansko pravo na Dalmaciju, prenosi se u Italiju. To je gradivo vraćeno 1949. godine tijekom postupka restitucije. U savezničkim bombardiranjima (1943.-1944.) gradska jezgra je bila najvećim dijelom sravnjena sa zemljom pa je i zgrada Arhiva pretrpjela znatna oštećenja. Gradivo je preseljeno u vojarnu kod Kopnenih vrata, u koju se nakon još nekoliko preseljenja iza rata, konačno 1966. godine, smjestio Državni arhiv. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata Zadar se priključuje matici domovini Hrvatskoj kada je započela akcija prikupljanja i spašavanja spisa iz gradskih ruševina i smještanje u Arhiv.

U poslijeratnom razdoblju Arhiv je bio jedina organizirana arhivska ustanova u ovom dijelu zemlje te je djelovao kao Državni arhiv za najveći dio Dalmacije (osim Dubrovnika i Korčule), uključujući Pag i Rab. Nakon osnutka Državnoga arhiva u Splitu (1952.) nadležnost je smanjena na područje današnje Zadarske i Šibensko-kninske županije. Osnutkom Državnoga arhiva u Šibeniku (2007.) područje nadležnosti Državnog arhiva u Zadru proteže se na Zadarsku županiju (osim općine Gračac) i dio Ličko-senjske županije (grad Novalja).

U Domovinskom ratu (1991.-1995.) nekoliko granata je pogodilo dvorište Arhiva i sjeveroistočni dio zgrade, a na okupiranom području Zadarske županije velikosrpski okupatori su uništili veliku količinu arhivskoga gradiva u nadležnosti Državnog arhiva u Zadru.

Godine 1960. Državni arhiv u Zadru mijenja naziv u Historijski arhiv, a godine 1993. u Povijesni arhiv u Zadru, da bi 1999. godine vratio sadašnji naziv Državni arhiv u Zadru.

Danas Arhiv prerasta u modernu ustanovu s oko šest stotina arhivskih fondova i zbirki u ukupnoj količini od sedam tisuća dužnih metara arhivskoga gradiva, dok fond arhivske knjižnice sadrži preko pedeset tisuća knjiga, rukopisa, časopisa i novina. Deset odjela i tridesetak zaposlenika rade za potrebe državnih tijela i tijela lokalne samouprave, kao i za fizičke osobe kojima su potrebni podatci iz bogatih arhivskih fondova i zbirki.

Zgrada

Uz sjeveroistočne zidine grada, na zemljištu nekadašnje crkve Sv. Ivana Krstitelja, podignuta je zgrada vojarne i Vojne bolnice 1845. godine. Nova masivna zgrada presjekla je jednobrodni prostor stare crkvice, koja je tom prilikom porušena, zajedno s još jedanaest stambenih kuća. Zemljište je pripremljeno u kolovozu 1844. godine a izvedba radova povjerena je poduzetniku Carlu Colombu. 

Na velikoj površini izgrađena je vojarna, otvorena nova Ulica Sv. Ivana (današnja ulica Ruđera Boškovića), proširena ulica s unutarnje strane Kopnenih vrata (današnja Ulica Ante Kuzmanića), uređen trg uz oružarnicu topništva i otvoren novi trg na kraju Ulice Sv. Ivana (današnja Poljana Pavla Pavlovića). Nakon raznih neostvarenih projekata za gradnju suda, zatvora i kaznionica, koji su predviđali nova urbanistička rješenja u nekim djelovima grada, podizanje te vojarne značilo je prvo takvo ostvarenje, gdje se ruše stari objekti i mijenjaju odnosi gabarita i mreže ulica. 

Želja projektanta bila je osuvremeniti i uljepšati taj dio grada prema urbanističkim postavkama toga vremena, otvaranjem širih, zračnih i pravilnih ulica na samom ulazu u grad. To je bio začetak kasnije prometnice koja vodi preko sa sjeverne strane grada, i kružno se vraća do Kopnenih vrata. Austrijskim arhitektima bio je blizak sustav kružnog prometa i njegova primjena nakon rušenja bedema. Kasnijom izgradnjom obalnog područja grada, nakon 1868. godine Vojarna se uklopila u gradsko tkivo pridružujući se nizu građevina tipičnih za srednjoeuropsku neostilsku izgradnju s kraja 19. stoljeća. 

Nakon Drugoga svjetskog rata i gotovo potpunoga rušenja toga ambijentalno povezanoga dijela grada, ta zgrada se teško uklapa u novonastale prazne prostore. Zgrada Vojarne izduženoga je pravokutnoga tlocrta s izvučenim središnjim rizalitom, gdje se nalazi ulaz koji vodi u središnje postavljeno veliko stubište. Sa svake strane stubišta simetrično se odvaja prostrani hodnik s okomito postavljenim nizom soba. Svi unutarnji prostori nadsvođeni su i učvršćeni lukovima. 

Zgrada je trokatna, s pročeljem prema Ulici Ruđera Boškovića. Skromnih je oblikovnih obilježja, s nizom strogih, pravokutnih dvojnih prozora, a samo lagano izvučeni središnji rizalit pridonosi plastičnosti masa. Rustikalna obrada rubova i rizalitnoga prizemlja jedini je ukrasni element te vojne građevine, u kojoj su danas smješteni Državni arhiv u Zadru i Znanstvena knjižnica.


Reci što misliš!