RTL-ova reporterka Andrijana Čičak Božić opisuje kako je biti novinarka u doba pandemije koronavirusa

Napokon je krenulo - mjere popuštanja su tu. Taj nevidljivi virus koji nas je prikovao dva mjeseca posustaje, ili se tome barem nadamo. Nikad tolike sreće zbog odlaska u trgovine (iako mi se po ponudi cipela, čini, da je i moda stala), a više nikome ne smetaju ni beskrajni redovi. Strpljenje - to nas je naučio koronavirus.

Virus blaži od gripe, naši istočni susjedi zvali su ga i smiješnim, no kad je stao kositi Talijane, više nije bilo do smijeha.

Tako je bilo i u našoj redakciji, u početku iznimno oprezni, ali više zbog samih sebe.  Neugodno je bilo kihnuti, šmrcnuti, a ne daj Bože izvaditi maramicu i obrisati nos, jer tko zna što će netko pomisliti. Moj prvi bliži kontakt (izraz svima vrlo dobro poznat) s koronavirusom bio je kada smo snimatelj Saša i ja stigli u KB Dubrava.

Bilo je tada tristotinjak zaraženih, a bolnica se pripremala za najgore. Ispred vojnog šatora, postavljao se ogromni rezervoar s kisikom. Bolnica je podijeljena u blokove, stiže ravnatelj i vodi nas u onaj namijenjen najtežim bolesnicima. Krevet do kreveta, soba do sobe, kreveti po hodnicima, čekaonicama. Izgledalo je zastrašujuće i nestvarno.

Stajem pokraj kreveta 1A. "Snimi to!", kažem snimatelju Saši. Čeka se prvi pacijent u bolnici. Na policama pregršt lijekova, maski, toplomjera, pelena - sve spremno i čeka.

Nestašica je maski, ali ne usudim se uzeti niti jednu, ovdje je vjerojatno potrebnija, i podižem na nos svoju platnenu s ljubičastim cvjetićima. Koronavirus od tada se uvukao u svaku poru našeg života, nema novinara koji nije bio na Stožeru.

Nacionalnom stožeru civilne zaštite - tijelu od kojeg smo dobivali sve glavne informacije. U početku jedva nagurani u jednu prostoriju u Nehajskoj ulici, pa onda u hodniku pored... a onda je stigao pleksiglas i završili smo u garaži. S ljepšim vremenom eto nas i ispred zgrade - i to sve u dva mjeseca. Kad je red na mene, na Stožer idem pješice, od RTL-a je to svega par minuta. A i što se voziti taksijem, nikad ne znaš.

Usput me, po običaju, mimoiđu crne limuzine. Svaki član stožera ima svoj prijevoz jer oni su glavni borci protiv koronavirusa. Dok ne izađu na presicu, glasnogovornica uzima pitanja, svatko ima pravo na dva. Nekad je pravo umijeće kako povezati pitanja, da na kraju ispadnu ne 2 nego 5. Rijetko, ali nekad uspije, jer baš svakom u redakciji treba izjava nekoga sa Stožera.

Stižu, drže razmak, i to kakav. Doktorica Markotić najudaljenija, ponekad se pitam čuje li išta, ali uvijek zna odgovor.

"Testira li se dovoljno?"

"Treba li ili ne nositi masku?"

I balansiranje stožera, ovisno o situaciji.

"Maska ne koristi ništa!" "Masku trebaju nositi samo zaraženi!"

"Masku trebaju nositi svi, jer ne znamo tko je zaražen!"

"Ostanite doma, ne izlazite van." "Ostanite doma, ali možete na zrak, dapače koristan je..."

"Nema lokalne transmisije".

I više nije ni važno ima li je, koronavirus je tu. I to u najgorem smislu kad je zahvatio Domove za starije i nemoćne. E tu je moj još bliži kontakt s tim opakim, nepoznatim virusom. Evakuiranje privatnog doma za starije na Bukovcu u Zagrebu. Nakon prvih zaraza, otkriveno je još 16 pozitivnih. Nepokretni idu u Zaraznu, pokretni u KB Dubrava.

Stigli smo prije Hitne. Kolega Peđa, Mario i ja. Mjesta za snimanje i nema baš. Dom, cesta i dalje od ograde druge kuće ne možemo. Hitna staje na jednu traku ceste, od nje smo nekih 3 do 4 metra. Snimaju i kolege s drugih televizija. Izlaze bolničari u zaštitnoj opremi od glave do pete, nemaju djelića otkrivenog tijela. Pogledam sebe, i popravljam masku (ovaj put imam pravu, ponosna sam) iako smo na otvorenom još ju čvršće stisnem oko nosa.

Iz Doma izvode jednu bakicu u kolicima, kažu joj, može li se podignuti i leći na njihova nosila. Ne može! Baka je omotala ruke oko nogu bolničara i ne da se, nimalo ugodno - nije ovo lak posao.Na kraju je gotovo uzme i stavi na nosila, a baka mu glasno opsuje, očito da kod nje simptomi nisu izraženi, pomislim. Kolegica s druge televizije sve se više udaljuje, i uzvikuje bolničaru u drugoj Hitnoj "Jesmo li dovoljno daleko?" On odgovara: "Vidjet ćete".

Malo me to obeshrabri, provjerim ima li vjetra, nosi li bakica masku, i pitam se trebam li ostati ili ići. Ipak, snimimo prvu turu evakuacije i odlazimo.  Dezinficiramo se, bacam i masku u vrećicu. Prošla bih rukom kroz kosu, ali nekako mi se ne da, radije bih doma u kadu. Treba pitati savjet stručnjaka. Nakon presice Stožera, moja još puno zabrinutija kolegica Martina i ja prilazimo primarijusu Capaku. "Jesmo li bili dovoljno daleko?"

Kaže, sve je ok, ako je 3 do 4 metra, ali ovisi jesu li zaraženi imali masku, i još dosta toga. Ocjenjujem da smo ipak sigurni. Sigurni, ali i dalje u suživotu s njim, Covidom 19- virusom koji je donio promjene. Promjene koje su prizivali tek neki astrolozi, kad su 2020. nazivali novim dobom Vodenjaka.  Ali tko još vjeruje u to.  I zato -  Let the sunshine in! Vraćamo se normalnom život koji, očito, nikada više neće biti isti!