Ulice su opustjele, prometna vreva se utišala. Grad hibernira. Međutim, dešava se jedan drugi, zanimljiv fenomen koji je odavno izgubljen, relikt nekog prošlog vremena, nekih drugih navika...Prenosimo osvrt zadarskog pročelnika gradskog odjela EU fondova Šime Erlića o fenomenu koronavirusa.

Ožujak i travanj u Zadru. Na snazi odluka o zabrani kretanja i predizolacijsko stanje, što se kaže, korak do karantene. 

Rade samo prehrambeni dućani, sigurnosne i zdravstvene službe, svi ostali sadržaji su ugašeni... škole, vrtići, dječja igrališta, kafići, restorani, frizeri, teretane, klubovi, svi sportski sadržaji, dvorane, termini košarke i nogometa, utakmice, koncerti, kazališta, kina, knjižnice... Pogašeno je sve osim onog nužnog, egzistencijalnog.

I kako grad živi? 

Uz snažnu kampanju #ostanidoma i mjere stožera, ne preostaje puno toga za raditi. Tako su mahom svakodnevicu ispunili surfanje internetom, predoziranje društvenim mrežama, čitanja, gledanje filmova, slušanje mjuze, hranjenje do iznemoglosti i svađe sa ukućanima ... 

Ulice su opustjele, prometna vreva se utišala. Grad hibernira. 

Međutim, dešava se jedan drugi, zanimljiv fenomen koji je odavno izgubljen, relikt nekog prošlog vremena, nekih drugih navika.

Lišeni svih drugih sadržaja, svih subotnjih supernovi, tjednih fitnes treninga, pijaca i šopinga, razvoženja djece na priredbe, utakmice, natjecanja i zborove, odlaska na bućanje, ili rostiljanje, gluvarenja po kladionicama i lokalnim birtijama… Ljudima nije preostalo ništa drugo nego da se okrenu sebi i svojim najbližima. Život je naglo postao jednostavan. S obitelji i bližnjima, pod mjerama izolacije vrijeme se provodi unutar svoja četiri zida i u nekim dnevnim poluizletima ili da kažemo traženju dovoljno prostranih mjesta za prošetati po gradu gdje ima manje ljudi. Pa su tako postali uobičajeni gotovo cjelodnevni obilasci šume Musapstan, svih dostupnih parkova i parkića, dužobalne šetnice Diklo-Kožino, gradskih plaža Kolovare, Punte Bajlo, Puntamike i Marexa, u biti cijelog Lungo Marea.

Gradske promenade, potiho, kao da žive bolje nego ikad.

Premda su to mahom turistički rezervirani resursi, tretirani kao produžetak smještajne ponude koji je van sezone nekako više-manje i van upotrebe, vidi vraga, potražnja za ovim, inače tako vrijednim prostorima, nikad veća u ovo doba godine... 

U raznim šumarcima, na rubovima igrališta i u sjenama borova skupljaju se gotovo svakodnevno ekipice mahom mladih, ali i svih drugih generacija, koji se eto, u nedostatku svih ostalih sadržaja druže, odu zapaliti, izvest psa, popiti pivo na zidiću s frendom, izvest djecu na “istrčavanje” ili jednostavno prošetati ...

Dovoljno je baciti đir svaki dan, posebno u popodnevnim satima iza posla, kada četiri zida toliko dozlogrde da se jednostavno mora izaći protegnuti noge, i vidjet ćete ljude kako ono kao kriomice, držeć distancu migolje gradskim plažama, šumama, parkovima…  

Onda se pitamo, gdje su svi ti ljudi kad nema korone, i zašto više ne koristimo te prostore u ova doba godine kad nema turista i kada ti prostori mogu pripadati samo nama… I kako to da se kao sada, u doba korone, ne družimo na ulicama, u kvartovima, parkovima, plažama i na igralištima...

Očito je da smo stvorili nekakav ludi, tempom nabijeni holivudski lifestyle sa toliko svakodnevnih obaveza i sadržaja, da je morala udrit i eto globalna pandemija, pa da se pokaže da se može živjeti nekim sporijim tempom, i da se stvarno može malo stati popričati s bliskim nam ljudima, pa i eto svakodnevno prođirat Kolovarama, Musapstanom ili zadarskim Lungo Mareom ...

Još jedan detalj… Nema nitko da se buni što dućani rade samo do 18 sati. A nedavno se vodila velika javna rasprava o zabrani rada nedjeljom.

Što bi bilo da ostane ovako?