Ravnateljica Klinike dr. Fran Mihaljević Alemka Markotić gošća je emisije Nedjeljom u 2.
Kako se nosite s epitetom junakinje?
“Ne doživljavam se tako, pa ni moj tim iz stožera. Mi smo
profesionalci, samo radimo svoj posao i to je to. Preuzeli smo
odgovornost, ne samo u stručnom i organizacijskom smislu, nego i
u području komunikacije prema ljudima. To je sada velika obveza.
Velika je stvar ako smo uspjeli istovremeno smiriti ljude i
upozoriti ih na opasnosti.”
“Danas je Cvjetnica, to je proslava Isusova dolaska u Jeruzalem,
a za tri dana su ga htjeli razapeti. Nadam se da mi nećemo
završiti tako.”
“Važno je da možete stajati iza onoga što govorite i radite.”
Kažu da ste vodeća hrvatska infektologija. Jeste li?
“Ne, ja sam sada najeksponiraniji infektolog. Imam brojne kolege
koji su bolji u određenim područjima. Ne možete biti najbolji u
svemu. Dijelom se bavim opasnim uzročnicima bolesti.”
Kako komentirate najnovije informacije? 56 novih slučajeva, troje
ljudi je umrlo.
“Držimo se stabilno, no nema opuštanja. Još je prerano za bilo
kakva opuštanja. S druge strane, brojka umrlih se ipak povećava,
a to smo nažalost očekivali.”
Kako znamo da je osoba umrla od korone, a ne od prethodnih teških
bolesti?
“To je teško pitanje. Da je osoba bila zdrava, možda bi
preživjela ovu bolest, ali to su nagađanja. Ne samo za ovo, nego
i za ostale bolesti, ovakvi tipovi zaraza predstavljaju visoki
rizik. Ako imate određene bolesti, morate se čuvati svih zaraza.”
Zašto nemamo više infektologa koji govore o ovoj temi?
“Nije ograničen broj, povremeno se javi netko od drugih
infektologa. Informacija je puno, a vremena malo, pa stožer
balansira. Cijeli niz priloga je bilo na televiziji o našim
stručnjacima iz i oko klinike. Kolega Kutleša dao je veliki
intervju u novinama…”
Kako izgleda vaša dnevna rutina?
“Ujutro rano se išlo na presice, kad smo imali dvije. Čak bi
znala prvo otići u kliniku, pa tek na presicu. Više sam noćni tip
koji do kasna rješava stvari, pa volim ujutro malo odspavati, ali
to sad više ne mogu. Odgovaram na hitne pozive, svako jutro su na
klinici predaje, nekad ja sudjelujem u njima, nekad kolege
koordiniraju. Nitko se na ovo nije pripremio, mnogo stvari smo
organizirali u hodu. Trebalo nam je vremena, ali mislim da je
dosad dobro.”
Kakvi su odnosi unutar stožera?
“Da bi mogli postići veliku sinergiju i uspješnost,
morate čuti drugog. Doista uvažamo jedni druge. Svatko ima svoj
dio u čemu je veći stručnjak. Naravno da diskutiramo, imamo
različita mišljenja… Nikad nisam živjela u dinamičnijem
procesu. Radimo kao da se poznajemo sto godina, nema sujete…”
“Kolegu Capaka sam poznavala u slučajnim susretima. Imala sam
informacije da je uspješan i stručan u svom području. Ministra
Beroša poznajem otprije i kad god sam mu dolazila s problemima,
on bi kao pravi neurokirurg to promptno riješio. Ministra
Božinovića sam upoznala ovdje i zadovoljna sam njegovim
sposobnostima koje pokazuje.”
Skidate li se prije ulaska u kuću?
“Naravno da cipele prebrišem, ali sve držim daleko od prostora
gdje se krećemo. Imam neki svoj kutak s kojim ne miješam ostale
stvari. Mislim da se racionalno ponašam i ne smatram da treba
biti ekstreman. Živim s majkom. Prvotno nije plan bio da živimo
zajedno jer ona spada u rizičnu skupinu, ali na njen zahtjev sam
ostala živjeti s njom. Malo se bojim za nju, ali ona se ne boji.
Držim masku kad sam doma i držimo se svih mjera.”
Kako to da nema pravih kliničara u stožeru?
“Ja sam kliničar. Ne znam što smatrate pod pravim kliničarom.
Radim taj posao dovoljno dugo, a i znanstvenik sam. To nije lako
prepoznati na našim područjima. Nisam na intenzivnoj… Bilo bi
nezgodno reći da su samo intenzivisti pravi kliničari. Oni imaju
percepciju heroja, kad su izvanredne situacije, oni spašavaju
živote. Oni su naravno vrhunski liječnici. Povremeno zovemo
vrhunske stručnjake i kolege s intenzivne. Kolegu Kutlešu smo
kontaktirali kad god je trebalo.”
Rekli ste da niste dosad u karijeri bili suočeni problemom
ovakvog tipa. Je li bilo teže u ratnom Sarajevu u kojem ste bili
ili danas?
“Rat je bio posebno iskustvo koje je mene odredilo kao osobu na
neki drugačiji način i to tako da prihvaćam neke teže situacije
mnogo lakše od prosječnog čovjeka. Ne bojim se izvanrednih
situacija, smrti ili ljudi. Mislim da me rat definirao kao osobu.
Mogu se usporediti rat i današnja situacija. To su različite
situacije. Rat je bio direktan, niste vidjeli neprijatelja, ali
ste znali na kojoj je strani i da uvijek može pucati na vas, ali
ste znali tko to neće raditi. Danas ne znate tko može nositi
virus i širiti ga i utoliko je situacija drugačija.”
Kako će izgledati svijet idućih šest mjeseci s obzirom na sve?
“Nemam čarobnu kuglu. Nitko ozbiljan se ne usudi jako puno
prognozirati u ovom trenutku, pa neću ni ja. Jedan dio zemalja se
drži dosta dobro i to većinom one koje se drže jednostavnih
metoda. Jedan dio nije uspio u tome, ali svi želimo da što prije
stave sve pod kontrolu. To mora biti kolektivno, ne može jedna
zemlja sama sve učiniti. Nije tu stvar samo ljudi nego i virusa.
Infektivne bolesti često zovemo samoograničavajućim bolestima.
Uzročnici zaraze imaju neke svoje dinamike koje nam nisu uvijek
jasne. Stariji brat, SARS, protutnjao je jako brzo. Mi nismo
imali nijednog zaraženog. Brojne druge bolesti se pojave, pa
nestanu. I ebola je kružila po Africi skoro tri godine. Teško je
bilo kome reći išta, a da se za mjesec dana ne opovrgne. Svakako
ćemo se i idućem periodu ponašati s više opreza.”
Zašto ne idemo na šira, veća testiranja?
“Gdje smo puno više testirali, imali smo manje pozitivnih nego u
danima gdje smo imali više testova. Riječ o Hrvatskoj. Kad smo
uspostavili testove, nije ih bilo komercijalnih. Ima puno toga
gdje ljudi love u mutnom i pokušavaju sad iskoristiti situacije i
uvaliti razne testove koji nisu dobri. Svi bolesni, svi koji su
bliži kontakti i imamo ih razloga testirati, testiramo ih. Kako
se širio virus po Hrvatskoj, tako se širila i razina testiranja.
Ja se osobno nisam testirala, ravnatelj Vinogradske je bio više
puta u kontaktu sa zaraženima i morao se testirati više puta.”
“Osobe koje su starije pod velikim su rizikom. Bolje je
izbjegavati kontakte. Ako već moraju biti, bolje je da su
rijetki.”
Rekli ste da je uspostavljeno jedno cjepivo u SAD-u. Pojasnite.
“Ne postoji cjepivo, nego postoji kandidat idealan za cjepivo.
Trebat će neko vrijeme da dobijemo cjepivo. Nacionalni institut
za zdravlje u SAD-u radi na tome. Imaju kandidata za cjepivo i
negdje su pri prvoj kliničkoj fazi. Sve je to vrlo ubrzano, ali
moderna tehnologija omogućila je brži pristup. Vidjet ćemo hoće
li to proći, ali je velika vijest da nakon nekoliko mjeseci imamo
velikog kandidata za cjepivo.”
Što je s ljudima koji imaju alergije? Oni koriste
kortikosteroide, je li to problem?
“Inicijalno se mislili da to nije dobro, ali se to mislilo na
lokalnu terapiju koja se pije. I ja sam alergična i trudim se da
ne pijem to na dnevnoj bazi. Svako se sa svojim liječnikom tu
treba konzultirati za sebe.”
Imunološki zavod. Treba li ga vratiti?
“Imunološki zavod je naš brend. To je strateška institucija i
mislim da je to od ove vlade prepoznato. Ono što znam, u zadnjih
desetak mjeseci se počelo ozbiljno razmišljati kako vratiti
Imunološki zavod natrag. To nije jednostavno jer su ljudi otišli
i infrastruktura je zastarjela. Ja vjerujem da bi se kroz
europske fondove moglo definirati gdje je njegova strateška
vrijednost jer mislim da je to potrebno imati. To je hrvatski
brend. Ja sam četiri godine vodila odjel za kontrolu cjepiva.
Istovremeno sam radila i istraživanja. Tamo sam stekla mnoga
znanja.”
Javilo mi se troje liječnika s Klinike Dr. Fran Mihaljević.
Radila sam 24 sata, nitko nas ne posjećuje, niti pita kako smo.
50 liječnika se ubija od posla. Nitko iz uprave nije nikoga
obišao, a Dr. Markotić nas nije nijednom posjetila. Što vi kažete
na to?
“Mogu vam dovesti nekoliko ljudi koji bi to opovrgnuli. Više
ljudi dnevno posjećuje Kliniku, obilazi odjele. Ja sam više puta
bila i obišla sve odjele.”
Neki su se žalili na uvjete Klinike Dr. Fran Mihaljević. Čak se
uputila i peticija, ali ništa se nije promijenilo. Što vi kažete?
“Ja bih voljela da svi kolege imenom i prezimenom kažu što nije
dobro i s čim nisu zadovoljni. To su dugogodišnji problemi i
traju najmanje 20-ak godina. Ja sam na čelu uprave riješila neke
probleme. Da, čekaonica je premala, ali to smo riješili. Problem
je bio u legalizaciji, zgrade su bile prestare. Što se tiče
rendgena, novi je došao, kupljen je i postavljen. Istina, svo ovo
vrijeme nije radio 24 sata. Moj stav je bio da mora raditi 24
sata, ali radiolozi su bili stava da nemaju dovoljno tehničara.
Išao je natječaj, zaposlili su se neki ljudi i rendgen je
proradio. Teško je i pronaći ljude, ne prijavljuju se novi
radnici uvijek na natječaje. Vrlo važno je da se na tim
natječajima prijavljuju mladi ljudi.”
Trenutačno je u Klinici na respiratoru 17 ljudi uz jednog koji
nema koronu. Što će biti ako se popune kapaciteti?
“Za to su zaduženi koordinatori. Dr. Kutleša je u toj
organizaciji, postoji poseban respiratorni sustav u KD Dubrava
što je već poznato. Vjerujem da će on sa svojim timom najbolje to
organizirati.”
Nošenje maski. Što je najtočnije rješenje?
“Ako se sam vozite u autu nema smisla nositi masku, ako se vozi
više ljudi – onda ima smisla. Ako se šeće pas na livadi, ne treba
nositi masku. Ako je veliki dućan s velikim distancama, onda ne
treba nositi masku. Nema stopostotnog odgovora, sve ovo uzmite s
rezervom. U manjim trgovimama bi već bilo bolje. Nema
jednoznačnoj odgovora niti stručnog i znanstvenog istraživanja
koje bi do kraja potrkijepila bilo kakva teza.”
“Neki lijekovi su se pokazali kao korisnima za liječenje
Covida-19. Jedan od tih lijekova je i lijek za HIV, najviše se
koristi klorokin. No sve će uskoro biti poznatije, zasad nema
novih informacija.”
Koji je kriterij kako će se liječiti zaraženi koronom?
“Postoje smjernice, ali razlikuje se biologija od pacijenta. Ne
možete sve na svijetu liječiti istom terapijom. Uvijek postoje
različite procjene. To je ona čar koju kliničar ima, odnosno
zadovoljstvo da od pacijenta do pacijenta procijeni. Kliničar
procijenjuje, ali mora pratiti smjernice i algoritme gdje postoji
zajednički konzesuz i djelovanje. No za liječenje Covida-19 treba
proći razna povjerenstva. Bilo bi dobro da tri različita
pacijenta donesu isti sud za jednog pacijenta.”
Rođeni ste u Zagrebu i onda ste stjecajem okolnosti otišli u
Bosnu i Hercegovinu. Tamo ste se školovali i radili. Kako je
došlo do toga?
“Rođena sam u Zagrebu, roditelji su mi završili pravo. Majka je
je završila Gornjogradsku, a otac gimaziju u Imotskom, inače je
iz Hercegovine. Majka je iz Bosne. Tamo su imali kuću, mogli su
dobiti posao u velikom industrijskom kombinatu koji je brojio
14.000 zaposlenika. Kao vrsni pravnici bili su vrlo cijenjeni i
prihvaćeni. Dan danas se neki pojedini pravni stručnjaci sjećaju
mojih roditelja na prostoru cijele bivše Jugoslavije.
Jedan od razloga zašto sam otišla u BiH je to što je moj otac bio
optužen da je sudjelovao u studentskim demonstracijama. S brojnim
kolegama, i s prava i drugih fakulteta, završio je na otoku Sv.
Grgur gdje je proveo dvije godine na preodgoju. To nije bio
jedini razlog, ali bilo mu je bolje da se makne nego da bude u
fokusu kao politička osoba što u suštini nije bio.”
Volite BiH?
“Da, naravno. Volim i Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Doživljavam
ih kao svoje dvije domovine i obje ih volim.”
Kako ste se odlučili za angažman u ratnom Sarajevu?
“Dijelom naivno, a dijelom jer nisam htjela da me se tjera s mog.
Nažalost, vidjeli smo sve što se događa u Hrvatskoj, međutim u
BiH je tada postojala vrlo naivna vjera – neće nas, mi smo
multikulturalni. To se pokazali neodrživim i naivnim. Drugo, bila
sam liječnik u gradu u kojem sam studirala i radila, pa sam mu
bila dužna nešto i dati. Imala sam dvije prilike da napustim
Sarajevo na početku rata – odbila sam. Provela sam u Sarajevu
period od 1992. do 1994. godine. Napustila sam grad 5. veljače,
na dan masakra.”
Vjera vam je važna u životu?
“Da, ona mi daje snagu. To je dobro što su mi roditelji usadili,
ali mislim da nije stvar busanja u prsa da si vjernik nego da se
pokuša živjeti što više po načelima vjere. Ja i prijatelje
nevjernike vidim i doživljavam ljudima koji žive po tim načelima.
Moli i radi mi je moto.”
Izjavili ste da vam se Bog u životu očituje svaki dan. Kako to
izgleda?
“To je da čovjek i dobro i loše prihvaća smireno. Nije da imam
priviđenja. Crpim neku snagu iz toga. Mi vjernici sve
doživljavamo smireno jer smatramo da se moramo nositi i s dobrim
i lošim.”
Kolega u Jeruzalemu vas je pitao kako možete biti vjernica i
znanstvenica. Što ste mu odgovorili?
“Jednostavno, protupitanjem – kako ti možeš biti nevjernik i
znanstvenik. Malo smo popričali kasnije… znanstvenici imaju
kulturu komunikacije, znaju prihvaćati tuđe argumente, ne skaču u
oči drugima… Mislim da i koronavirus uči ljude komunikaciji.
Mediji su u ovoj situaciji pokazali iznimnu stručnost i
profesionalnost što bi trebalo gaijiti i dalje.
Tri nove žrtve, ukupno ih je 15
Danas su u Hrvatskoj tri osobe umrle od koronavirusa. Preminule
su u Osijeku, Zadru i Dubrovniku. Sve su bile starije životne
dobi, iznad 80 godina.
U Osijeku je umro 82-godišnji pacijent, dok je pacijent u Zadru
imao 88 godina. Pacijent iz Osijeka bio je onkološki pacijent,
dok je pacijent iz Zadra bio kronični bolesnik. Pacijent iza
Dubrovnika ima je 85 godina i bio je na intenzivnoj njezi.